Vjerojatno će netko kazati da je opasno pisati “dokumentarac o užarenom gostovanju“ jer bi u nečijoj glavi mogla zazvoniti inpiracija poziva na nasilje, međutim “Invazija na Bergamo” daleko je više od toga. Prvi veliki navijački pohod dinamovaca na jednu europsku destinaciju.
Čim je izvučeno da Dinamo igra s Atalantom, asocijacije na 19. rujna 1990. bile su prejake. Taj je dan modri sastav odigrao 0:0 utakmicu koju je glatko mogao dobiti, pa nakon 1:1 u Maksimiru, kako je tada bilo gotovo pravilo, ispao već na uvodnoj prepreci. No, Bergamo je dograđivao navijačku subkulturu, mijenjao percepcije, za neke bio događaj koji će prepričavati unucima, za druge inicijacija, a mnogima postao muza za brojna kasnija zbivanja...
Posebno gostovanje
Tadašnji sustav osiguranja dao je zraka huliganima među navijačima da dođu do izražaja, što je lako i brzo zapalilo iskru, ali ta 1990. objašnjava puno toga. U međuvremenu UEFA je čvrsto “stisnula omču“ i bitno promijenila atmosferu na stadionima gdje je i verbalni delikt strogo kažnjiv, dok za Bergamo Dinamo nije pretrpio nikakvu sankciju. Ove srijede u Zagrebu nema šanse da se išta slično ponovi.
Gostovanje Modrih na stadionu Atleti Azzurri d’Italia takva je legenda da se jednostavno mora još jednom ispričati. Šteta što se pretvorilo u rusvaj, prvi takvog opsega izvan granica, i po tome se na kraju najviše pamti. Iako će BBB danas kazati da “prvi metak” nije ispaljen s njihove strane, za njih je to bio prvi izlazak u svijet i dokazivanje u internacionalnim relacijama...
- Bergamo je bilo gostovanje na kojem su BBB skinuli junf. Postali smo muškarci - “u čelo“ gađa Domagoj Pavić, jedan od heroja obrane Vukovara, koji je na tribini bio od 1978. godine, dok su se još zvali samo Purgeri, ali uglavnom po bivšoj Jugoslaviji, a najjača putovanje dalje bila su mu s Cibonom.
Dodao je:
- Poslije je bilo i masovnijih gostovanja, pogotovo kad se dodaju i naši ljudi koji žive u Njemačkoj ili Austriji, ali Bergamo je poseban. Uostalom, gotovo svi koji su bili tamo došli su iz Hrvatske.
Darko Zlodi vadi fotografije iz svoje arhive, Josip Vuković također. Originalne. Na jednoj kao da je slika francuske revolucije uoči pada Bastille. Samo što se vijori hrvatska zastava. Lomila se povijest, politička i navijačka.
- Ljudi su se spontano okupljali, po kvartovima su organizirani autobusi. Bergamo je blizu, niti 600 kilometara, cijeli maksimirski sjever bio je u kontaktu, od klinaca iz škole do ozbiljnih poslovnih ljudi, negdje 25-30 autobusa - priča Paksy, jedan iz ekipe koju smo okupili u petak navečer u kafiću Vega u Strojarskoj ulici. Sada su to zreli ljudi, tada mladići različitih generacija.
- U Bergamu nas je bilo oko dvije tisuće. Nisam mislio da će se to pretvoriti u legendarno gostovanje - dodao je.
Svjedoke Bergama ‘90. okupili smo u kafiću Vega u Strojarskoj, sada su to zreli ljudi, tada mladići različitih generacija. Na fotografiji: Patsi, Domi, Ludi, Kiki, Tedi, Zlodi, Darko.
Nahranili Čehe
Danas navijački autobusi idu u koloni pod pratnjom policije, tada si je svaka ekipa sama organizirala prijevoz, nisu svi ni bili BBB-i, nitko ih na granici Jugoslavije i Italije nije zaustavio niti potom pratio. ‘Upadali’ su u Bergamo kako je tko naišao...
- Imao sam zadatak za svoje dečke osigurati autobus. Našao sam čovjeka koji će mi to odraditi. Pojavila se ‘zvijer’ od busa, tada neviđeno luksuzan s dva separea, sanitarnim čvorom i to iz voznog parka Fikreta Abdića iz Velike Kladuše, tada jednog od najmoćnijih direktora u Jugoslaviji. Na moje pitanje otkud taj bus, dobio sam odgovor: “Ne pitaj!” Nije ni trebalo dalje čačkati, vozači su imali sve potvrđene papire, inače ne bismo ni mogli prijeći granicu - uvodi u priču Darko Zlodi, dodajući:
- Dao sam napraviti majice na kojima je pisalo “Invazija na Bergamo“, ispod je buldog stajao na lopti koja je zapravo bila grb Atalante.
Takav put krije razne zamke. Kristian Štiblar se prisjeća:
- Na granici je pokojni Brada htio prijeći s čikom u ustima i bez putovnice. Izbacili su ga van i veli: “Vidimo se u Bergamu“. Prije nas je došao. Stopom.
To je bio tek uvod:
- Stali smo na autogrillu, i danas se tako zove. Luda ekipa. Ulazimo unutra, krene otimanje, krađa, sve se iznosi van. Pokojni Nikša je pokupio neki liker koji izgleda kao fazan, okreneš mu glavu i piješ. Jedan je frajer koturao sir ementaler, uzimalo se sve što je trebalo i nije trebalo. A nedaleko je parkiran bus Čeha, taman je pao Berlinski zid i mogli su na zapad. Imali su sirotinjsko vozilo, danas su nas nažalost prestigli i to dobrano, ali tada su stajali kao bokčeki i jeli sendviče iz staniola. Po facama im se vidjelo da su intelektualci. U jednom času netko kaže: “Gledajte jadne Čehe, ajmo i njima nekaj dofurati”. Ekipa se vraća i uzima i za Čehe hranu, dijeli im klopu i cugu, ovi gledaju šokirani, kaj je ovo? To da je netko snimio, to je antologija. Zašto je to gostovanje povijesno? Zato jer je to prvi put da je neka navijačka grupa iz bivše Juge tako masovno otišla na utakmicu u inozemstvo - evocira anegdote Ludi, kako je htio da ga oslovimo, jer neki vole da ih se piše po imenima, pojedini samo nadimcima.
Kako su reagirali prodavači u trgovini?
- Nisu pružali otpor, oni su mislili da smo mi normalni i da ćemo sve to platiti - smije se Paksy.
- Nije bilo razbijanja, kulturno smo pojeli i popili. Samo što si imao zalihu VHS kazeta za godinu dana. Istina, neki su doista i došli na blagajnu i plaćali. Carabinieri su stajali i nisu prstom mrdnuli. Nitko nikoga nije naganjao - konstatiralo je više njih.
- Ja sam bio najpijaniji i najmanje se sjećam - dobacio je Josip Vuković, kojeg znaju kao Tedy iz Kutine, čiji su transparenti redovno bili na Dinamu i Ciboni.
Lancem razbio bus
Kad su neki autobusi već stajali u gradu, Talijani su shvatili da im kontrola bježi iz ruku i postavili su pretres na izlazu s autoceste.
- Uzeli su nam sve, do zadnje kapi vode. Valja su tražili pirotehniku. Potom su nas istovarili u parkiću kraj stadiona i nismo smjeli nikamo. Prije nas stiglo je petnaestak buseva - nastavlja Paksy.
- Starija ekipa došla je dan ranije. Na trening. Nisu im dali da spavaju u istom hotelu kao momčad i otišli su na jezero Como. Na dan utakmice moj bus je prvi ušao u grad. Navalili smo na dućan i udri po pivama. Tada sam iščašio gležanj, nisam vidio stepenicu… Raspršili smo se u grupama i trebali naći na Piazza della Repubblica. Na taj način poslali smo poruku – došli smo u Bergamo! Kako je nastala frka? Kad su se naši, koji su došli 24 sata ranije, vratili u grad, stacionirali su se kraj stadiona, blizu tribine fanova Atalante. Njih desetak-petnaestak. Domaći su ih napali, a ovi su ih, naravno, pošamarali. Upleli su se carabinieri i krenulo je. Jedan je dugokosi ostao na tlu i potom je fajt bio samo s murijom. Nakon što se smirilo popeli smo se na tribinu, ali opet se zakuhalo, dio naših se probio s tribine i uspio ponovno izaći van. U tom času jedan, kojeg neću imenovati, otima pušku carabinieriju i lomi mu je na kičmi na pola. Postoji snimka - kronološki niže Zlodi.
- Za tog čuvenog snažnog dečka i tu scenu s puškom svi znaju. To je među navijačima stvar opće kulture - smije se Zippy.
Nakon utakmice, dva-tri sata, jako je dugo to trajalo, čule su se kraj stadiona sirene i pucnjevi.
- Policija je pucala - kazao je Ludi.
- Vjerojatno su ispucavali gumene metke ili suzavac jer navijači Atalante htjeli su doći do nas, policija ih je rastjerivala - nastavio je Zlodi.
- Itekako se osjetio suzavac i dobro čuli hici - prisnažio je Ludi, pa otkrio kako je to izgledalo iz njegova rakursa:
- Kad smo mi stigli u Bergamo neki se frajer zaletio i lancem razbio jedan bus. Potegnuo je šajbu. Točno ispred stadiona. Kao da ti to netko napravi u Maksimirskoj. Tada sam skužio da sam došao u zajeban grad. Istrčali smo i krenuli po Bergamu, ali nismo vidjeli nijednog Talijana. Kad je krenula tučnjava i ja sam već bio unutra, na tribini, i postojala su neka metalna vrata koja nismo mogli probiti. Zato smo s vrha tribine raketirali muriju bakljama. Meni je najjače bilo vidjeti kako je ta njihova murija bila luda, djelovali su kao neke osice, gledali su kako bi koga iščupali pa nabili. Kao da su druga navijačka skupina. Dogodilo mi se nevjerojatna scena kad sam po tribini trčao uz stepenice, a jedan murjak u civilu me pokušao zveknuti nogom u glavu.
Malo uhićenih
Ludi dodaje...
- Kasnije poznatiji BBB-ovac, koji je tada imao 15 godina, probio se kroz rupu u pleksiglasu i ukrao transparent navijačima Atalante. U navijačkom svijetu je transparent najveći trofej. Napravljen je bio od cerade, valjda je imao 50 kila, na njemu je pisalo Club Amici Atalanta. Izvjesili smo ga u Zagrebu, to je kao mahanje crvenom krpom.
U tom času nazvao je Lepi…
- I ja sam bio u Bergamu. Kako ne bih. Nažalost, moj prijatelj Renato ostao je bez oka. Nešto se bio motao oko policajke na konju, prišao mu je navijač Atalante s leđa i udario ga krajem lanca. Šest mjeseci je proveo u Italiji u zatvorskoj bolnici.
Ovih dana u Zagrebu, među starijom škvadrom, ispada da su gotovo svi bili tamo.
- Meni je to bilo nagrada, proslavio sam taj dan 20. rođendan. Išao sam s dvojicom prijatelja - kazao nam je Saša.
Kakve su bile posljedice za ostale?
- Njih trojica-četvorica su uhićeni, ali čupali su ih i brzo su se vratili doma.
Ludi ipak priča:
- To se kod nas pamti, ali za Italiju je to bila sasvim normalna tekma, kakav se rat vodio u to doba na mnogim utakmicama na Apeninima. Sad je tamo represija učinila svoje, ali tada je bio opći cirkus. Nisu se gađali bakljama nego raketama.
Zlodi poentira:
- To su zlatne godine nereda. Svugdje po Europi. Svi su znali, kad smo išli u Bergamo, što će se dogoditi.
Širimo temu: što se u Bergamu skandiralo? Građanski? Ili ne?
- Ja ću vam reći sve za Građanski. Prvi se put skandiralo Građanski na utakmici Crvena zvezda - Dinamo na Marakani, kad smo dobili na penale, kad je Boban isključen, to je bila 1989. godine, kasna jesen. Malo ću se pohvaliti, ali to sam upravo ja pokrenuo i nas nekoliko dečki iz Gajnica - prepričava Domagoj Pavić:
- Kad smo počeli “Građanski, Građanski…”, pandur nas je pendrekom kao potapšao: “Šta vam to, bre, znači Građanski?“. Objasnio sam mu da se tako Dinamo prije zvao i kazao je: “Može”. Znam da me možda svi radi toga mrze, ali…
- U Bergamu se nije navijalo Građanski - konstatirao je Paksy.
- Da se ime Građanski vratilo još dok je bila jugo-liga, da smo pod tim imenom igrali protiv Zvezde, to bi prošlo. Dinamo je percipiran kao nasljednik Građanskog, to je definitivno. Ali politika je to nespretno odigrala s kovanicom HAŠK Građanski. Da je Franjo Tuđman imao bolje savjetnike, otpora ne bi bilo. Cijela priča koja je prešla u histeriju ne bi se dogodila jer znamo da su komunisti 1945. napravili kulturocid - konstatirali su gotovo uglas.
Kakav je u to doba bio odnos navijača i igrača?
- OK. A klasika je da su navijači uvijek protiv Uprave - kaže Paksy.
- Pa Hernan Medford, što je on promašio? Išao je sam na golmana, imao mrtvaca, upravo na vrata ispred nas. Kostarikanac koji je toga ljeta došao u Dinamo mogao je pitati vratara gdje da mu zabije. Da je taj gol pao, tribina bi se srušila - komentira Ludi.
Samo da nas se riješe
Zlodi poentira...
- Ma, srušili bismo cijeli Bergamo.
- Zanimljivo je to, kako vele dečki, da je pao gol bila bi erupcija. Danas, kad Dinamo zabije, BBB slabo slave. Malo se dignu ruke i nastavlja se pjesma - žali Zippy.
- Izgubilo se dosta generacija - dodao je Paksy.
- I još nešto, pogledajte snimku iz Bergama, kad se pjevala Lijepa naša. Kao profesionalni zbor. Nema preglasavanje, nema ubrzavanja, a kako bi to danas zvučalo? Dečki su mi i sada super, ali promijenilo se dosta toga - rekao je Domagoj.
Koliko je u Bergamu baklji ubačeno na teren?
- Oko 30-40 na igralište i susjednu tribinu - dogovorili su se da je otprilike ta brojka.
Različito doba, različiti kriteriji. Već godinama je sve bitno drugačije, tada se to glatko moglo. Bez posljedica.
- To da napraviš danas, dobio bi nekoliko utakmica bez gledatelja - konstatirao je Paksy.
- Imam kostobran. Na kraju utakmice Kujtim Shala bacio je kostobran i to baš meni. Čuvam ga doma - otkrio je Tedy.
Prema Zagrebu su se vraćali u pratnji oklopnih vozila.
- Onda su napravili kolonu u kojoj su osim autobuseve i policijskih vozila bila i borbena vozila.
Na granici nisu ni gledali putovnice:
- Jedva su čekali da nas se riješe, kakav su show imali cijeli dan. Iako, čuo sam da su neki i ušli bez putovnice, sakrili se u busu… Nijedan bus nije oštećen. Osim ovih stakala koje su razbili Talijani - pričao je Kiki.
- Njihovi su nas navijači podcijenili, mislili su “istočni lager, čobani“ i dobili su šamar - jasan je Ludi.
- I policija nas je podcijenila, nisu očekvali takvu masu - dodaje Zlodi.
Taj dan BBB su promarširali centrom Bergama… Tko je vodio navijanje na samoj tribini?
- Ekipa iz prvog busa, Toni Ćalušić, Sandro Bosanac…. - prisjećaju se, ali ističu:
- Nećemo o imenima, ni vođama, što navijanja, što za fajt, svi znaju tko je bio tko, ali prije svega bili smo jaka grupa.
Pogledajte podcast Sportskih novosti Dinamo u Ligi prvaka u kojem gostuju proslavljeni bivši nogometaši modrih i aktualni trereni Ognjen Vukojević i Andrej Panadić:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....