IZBORNIKOV RETORIČKI SALTO Što god Dalić pričao glavnina kadra za Mundijal je već poznata: Evo koja mjesta uistinu muče šefa Vatrenih pred Rusiju!

Redom: L. Kalinić, Tudor, Jedvaj, Filipović, Barišić, Škorić, Nižić, Šunjić, Vlašić, Santini, Čop, uz Markovića, Katića, Majera, Kolingera i Miloša. To je kadar, mahom iz HNL-a, kojeg je Ante Čačić 27. svibnja prošle godine doveo u Los Angeles i s njim svladao Meksiko 2:1! Čop i Tudor poentirali su za neočekivani epilog. Ono što je i za aktualnost najvažnije, tada je suparnik “trećoj” verziji Hrvatske bila ova grupa igrača Juan Carlosa Osorija.

Deplasirani sudovi

Deset mjeseci kasnije kudikamo jača selekcija Zlatka Dalića također je upisala pobjedu, 1:0. Osim činjenice da Hrvatska redovito pobjeđuje Meksiko u prijateljskim ogledima, a posrće na svjetskim prvenstvima, ovi podaci ukazuju nam na vrijednosnu relativnost te pobjede. Momčadi i izborniku treba odati dužno (!) priznanje za svaku pobjedu, no stvarati vrijednosni sud o kvaliteti učinka momčadi i poglavito definirati hijerarhijske odnose pojedinaca temeljem jednog, i to takvog susreta, djeluje nam deplasirano…

Je li, dakle, objektivno da pobjeda nad Meksikom, odnosno poraz od Perua, drastično promijeni stav o standardnoj postavi?

Poticaj optimizmu

Nama se to čini nelogičnim, pogotovo ako uzmemo u obzir odnose između takozvanih senatora (iskusnijih) i nadolazećih poletnih snaga. Prijateljska utakmica je jedno, natjecateljski dril velikog turnira sasvim drugo. Dalić je prije odlaska u Ameriku govorio da ima praktičnu viziju 11-orice za debi s Nigerijom, i bez obzira na njegov salto u stavu nakon Meksika, uvjereniji smo da je prva Dalićeva verzija bliže istini. Slaže se s time i Zoran Vulić:

- Svaka momčad, odnosno trener s njima, ima definirano 90% početne momčadi. Onih 10% dvojbi i mogućih noviteta u kadru odnosi se na promjene zbog taktike, sustava igre, jačanja jedne strane kompozicije zbog suparnika ili vlastite ideje. To je zapravo završna finesa standardnoj momčadi, koja takvom ne postaje preko noći, nego kroz određeno vrijeme i niz utakmica...

Upravo zato smo i uvjereni da će se Zlatko Dalić u odmaku od američke turneje, s hladnijim analitičkim pristupima, drugačije postaviti u najavama onoga što će biti udarni kadar u Rusiji. Nije, naime, logično kazati, primjerice, da je nakon 6-7 godina odjednom Ivan Perišić podređen igraču koji se, kao Rebić, 6-7 mjeseci diže u formi. No, nedvojbeno jest da je igra Rebića, kao i Kovačića, pa najave Pjace ili posebnost Kramarića, uz ostale, veliki poticaj optimizmu za Rusiju. Vrijednost jedne momčadi na velikom turniru proporcionalno raste koliko joj je jaka klupa, odnosno red alternativa. Ponavljamo, po tom pitanju Dalić stoji bolje nego Miroslav Blažević 1998. godine, prije Francuske.

Nisu baš stari...

Upravo zato držimo da Dalićeva retorika mora biti drugačija, jer je javno prozivanje, nimalo elegantnom retorikom, loš saveznik odnosu s prekaljenim vedetama Vatrenih. Oni ne samo da i dalje imaju vrhunski tehnički potencijal, nego nisu ni tako stari(ji) kako bi se dalo zaključiti iz paralele koje se vuku s (nešto) mlađima. Uostalom, najstariji je u igri Luka Modrić, a svako objektivan će se složiti da je on i dalje najviša klasa koju Dalić ima.

Naposljetku, neki od nadirućih mladih aktera već su bili prvotimci. Jedan među njima je Mateo Kovačić, a koji svakako može, i po tehničkim kvalitetama zaslužuje da odmah bude u kadru. Ne kao ofenzivni vezni, nego kao defenzivni veznjak, što u Realu igra vrlo dobro. Ima raznih opcija, ključno je da se atmosferom i javnim odnosom svaki akter u rosteru Vatrenih osjeća važnim i time posebno motiviran da bude maksimalan učinkom i doprinosom kolektivnoj stvari.