Jedvaj ostaje: 'Ponude iz Europe me ne opterećuju, zanima me samo Dinamo!'

Priča Tina Jedvaja jedna je od najljepših nogometnih priča ispričanih u Maksimiru. Odijevali su mnogi mladi dečki plavi dres u mladim godinama, proglašavani velikim talentima, mnogi su uspjeli napraviti svjetske karijere, mnogi će od njih također uspjeti... Ali nikome, baš nikome se život nije primijenio tako brzo, tako šokantno i iznenada. U pozitivnim smislu, naravno.

Sve podsjeća na bajku, na priču koja se klincima čita prije spavanja. Kako bi snovi bili lijepi i nudili vjeru u ono što predstoji. Još ove zime Jedvaj je bio samo jedan od Dinamovih dječaka koji je obećavao, junior koji je sa svojim dečkima bio na kampu mladih selekcija u Umagu. Pripremao se za trening i šalio sa suigračima, kad mu je prišao Romeo Jozak, šef Dinamove škole:

- Pakiraj se, ideš sutra s prvom momčadi na pripreme u Tursku. Nemoj nešto zaboraviti.

Kad se toga danas sjeti, Jedvaj kaže:

- Iznenađenje? Preslaba riječ. Jasno da nisam očekivao. Grom iz vedra neba. Kao da me pogodila munja. Znalo se tko će ići na pripreme, nisam se na to obazirao. Još sam junior, mogu još godinu dana igrati za juniore. Nisam očekivao poziv.

Drugi dan već je bio na zagrebačkom aerodromu Pleso, avion je preko Istanbula poletio u Belek. Isti dan je odradio svoj prvi trening sa seniorima.

- Misliš da su seniori nešto drugo, da je to neki drugi svijet. Ali odmah sam shvatio da su to sve pravi dečki, normalno su pričali sa mnom, kao da sam s njima bio sto godina. To prvo iskustvo mi je bilo prekrasno.

Tin je kao klinac počeo u Kranjčevićevoj, sa sedam godina igrao je za Zagreb. U mlađim kategorijama Pjesnika igrao je otprilike tri godine. Tada je stigao poziv iz Maksimira.

- Nisam se dvoumio niti jedne sekunde.

Kad ga pitamo kako to da ga u Zagrebu nisu željeli zadržati, samo sliježe ramenima:

- Nisu, nisu me pokušali zadržati. Ne znam, sve je prošlo normalno, stigao sam u Dinamo bez problema. Došao sam kao pionir.

Sin priča da je ljubav prema nogometu sigurno naslijedio od tate, ali da je odluka o odlasku u klub i treniranje bila samo njegova.

- Gledao sam tatu kako igra, pa sam i ja počeo nabijati loptu. Ne, tata me uopće nije nagovarao da igram nogomet. Sâm sam odabrao. Kad je sve postalo ozbiljnije, njegovi su mi savjeti dobrodošli. Bez njega i trenera koji su me trenirali, sad sigurno ne bih bio tu gdje jesam.

Već danas se šuška o ponudama koje zapljuskuju mladog Dinamova nogometaša. Javila se Roma, Inter, Arsenal... Kako gleda na sve to?

- Čuo sam za to. Ali, vjerujte, sve to me nimalo ne opterećuje. Meni je sad najbitniji Dinamo i moj daljnji razvoj. Bit ću tu sve dok netko ne odluči drukčije.

Misli li da je pametno da mladi igrači odlaze u inozemstvo prije 18. godine ili čak mlađi?

- Ne znam kako bih vam odgovorio na to pitanje. Ako si kao tako mlad posložen u glavi, ako si normalan, može se uspjeti. Ukoliko te uhvate “mušice” ako odeš u pogrešnom smjeru, imat ćeš problema. Onda si napravio krivi potez. Pogledajte Matea Kovačića. On je primjer uspjeha, kao jako mlad otišao je u Inter i sigurno će uskoro postati glavni igrač. Dobro, od njega se to i očekivalo. Gledam ga kako igra i uživam. Šteta što rezultati Intera nisu bolji, ali on je super.

OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN-a!