Kad se u Hrvatskoj pravila počnu primjenjivati, hoćemo li uopće imati nogometnu ligu?

Kažu da pametan čovjek uči na tuđim greškama, a budala na vlastitim. Stoga se, prateći razvoj događaja u ligama nekih drugih zemalja na istoku Europske unije, moramo pitati prijeti li i nama sličan sumrak klupskog nogometa?

U Bugarskoj će ovo biti neobična i tužna sezona, sezona bez sofijskog CSKA, kluba koji u svojoj trofejnoj dvorani drži 31 pehar prvaka i 19 nacionalnih kupova, a ima i tri kontinentalna polufinala (Kup prvaka 1967. i 1982., Kup kupova 1989.). Njegov dres nosile su neke od najvećih legendi bugarskog nogometa: Hristo Stoičkov, Emil Kostadinov, Luboslav Penev, Dimitar Berbatov…

CSKA je prošlu sezonu završio na petom mjestu, ali mu je nacionalni nogometni savez zbog nagomilanih dugova uskratio profesionalnu licenciju i sada će se natjecati u jednom od regionalnih prvenstava na trećoj razini bugarske ligaške piramide. Epilog je to dugogodišnje financijske agonije, tijekom koje je klub nekoliko puta mijenjao vlasnike: bili su tu lokalni poduzetnici, klupske ikone, pa i indijski bogataš Pramod Mittal, poznat tabloidima po tome što je spiskao 60 milijuna eura na vjenčanje svoje kćeri - ali nijedan od njih nije pokazao pretjerano zanimanje za vraćanje dugova niti postavljanje ‘crvenih’ na zdrave noge. Štoviše, CSKA je nastavljao trošiti iznad svojih mogućnosti, a neki od bivših vlasnika završili su i na sudu zbog pronevjere klupskog novca.

Osim CSKA, bez licencije je ostao i trećeplasirani Lokomotiv Sofia, osvajač pet prvenstvenih naslova i četiri kupa. I njega je zadesila ista sudbina novog početka u amaterskom rangu, tako da je bugarska elitna divizija prisilno skresana s 12 na 10 članova. Sve to samo godinu dana nakon što je liga smanjena s dotadašnjih 16 klubova jer je postalo jasno da neki od njih nisu više mogli izdržati financiranje profesionalnog pogona. Najveći CSKA-ov rival, sofijski Levski (čak 51 put osvojio prvenstvo ili kup - jednom više nego CSKA), završio je u bugarskoj ‘Ligi za bedaka’ i također je u ozbiljnim financijskim problemima. Prosjek gledatelja u ligi već se godinama vrti oko 2000 po utakmici.

Uzaludna ulaganja

Nešto dalje od brdovitog Balkana, u ravničarskoj Mađarskoj, također je prisilno smanjena liga: prošlosezonskih 16 svelo se na 12 članova, nakon što četiri kluba nisu uspjela dobiti licencije zbog financijskih i drugih problema. Među njima je i Györi ETO FC, osvajač četiriju naslova prvaka i četiri kupa te polufinalist Kupa prvaka 1965. Još je 2013. Györ bio mađarski prvak, sezonu kasnije prepustio naslov Debrecenu samo zbog lošije gol-razlike, a sada će igrati u trećoj ligi, premda je sezonu završio na osmom mjestu. No, u ožujku ove godine bankrotirao je vlasnik, tvrtka Quaestor Financial Hrurira, ostavivši Györ s nagomilanim dugovima. Samo pet dana nakon objave te vijesti povukao se i glavni sponzor, Audi.

U Mađarskoj je prosjek gledatelja u ligi samo 2500 po utakmici, a klubovi zadnjih godina ispadaju iz Europe najkasnije u kolovozu. Sve je to velika pljuska mađarskoj vladi koja je uložila stotine milijuna eura u obnovu nogometne infrastrukture i (su)financirala gradnju ili obnovu nekoliko stadiona.

Kaos u Rumunjskoj

Najkaotičnija i najdramatičnija situacija je u Rumunjskoj, čija je liga prije nekoliko godina doživljavala veliki uspon - klubovi su investirali značajne iznose u dovođenje (mahom inozemnih) pojačanja i ostvarivali uspjehe iznad očekivanja u Europi, gradili su se novi stadioni… U jednom trenutku liga je dospjela do sedmog mjesta na UEFA-inom rejtingu, nadomak tome da ima tri predstavnika u Ligi prvaka.

Nova sezona tamošnjeg prvenstva imat će 14 klubova, četiri manje nego lani. Rezultat je to “velikog pospremanja” nakon što je ustanovljeno da je više od pola ligaških klubova insolventno i pred bankrotom. Šest ih je ispalo iz lige, a pet od onih koji su ostali nije dobilo licenciju za UEFA-ina natjecanja - među njima je i CFR Cluj, koji je još u sezoni 2012./’13. igrao u grupnoj fazi Lige prvaka i pobijedio Manchester United na Old Traffordu. CFR je osvojio treće mjesto, ali su mu oduzeta čak 24 boda zbog financijske situacije u klubu (u zadnje dvije godine uspio je natući više od 20 milijuna eura duga!), što bi ga bacilo u zonu ispadanja. Ipak, nakon žalbe je ostao u ligi i počinje novu sezonu s -6 bodova, isto kao i Dinamov prošlosezonski europski suparnik, Petrolul Ploesti - još jedan od klubova koji su u dubokoj financijskoj krizi i pred bankrotom. Prosjek gledatelja prošle je sezone bio oko 3600, najniži u povijesti lige.

Slični, mada ne toliko drastični problemi postoje i u drugim bivšim socijalističkim zemljama na istočnom obodu Europske unije.

Kad se navedu svi ovi primjeri, na prvi se pogled čini da situacija u hrvatskom klupskom nogometu i nije toliko loša. Naša je liga trenutačno na 17. mjestu UEFA-ina rejtinga - rumunjska Liga I je dva mjesta više, bugarska A grupa je 25., a mađarska Nemzeti Bajnokság I tek 31. Prošle smo sezone imali četiri predstavnika u posljednjem pretkolu Europske lige, a dva u grupnoj fazi; Rumunji su ih imali tri u play offu i također dva u skupinama (nijedan nije prošao dalje), Bugari samo Ludogorec u grupnoj fazi Lige prvaka, a Mađari tek Debrecen u zadnjem pretkolu Europa lige. Prosjek gledatelja u 1. HNL je nešto manje od 2900 - 10-postotni pad u odnosu na prošlu sezonu, ali još 2011. bio je manji od 2000.

Osim toga, Hrvatska ima bitno jaču nacionalnu momčad od sve tri spomenute zemlje te iz godine u godinu proizvodi kvalitetne igrače za europske lige, što u ovim drugima baš i nije slučaj, iako su populacijom znatno veće: Bugarska ima više od sedam milijuna stanovnika, Mađarska 10, Rumunjska 20.

Problikovanje klubova

No, ipak ima razloga za zabrinutost i povod za ovu usporedbu nije pokazati kako smo od nekoga bolji. Riječ je o nečemu posve drugom.

Mađarska, Rumunjska i Bugarska prije od Hrvatske priključile su se Europskoj uniji (Mađari 2004., Rumunji i Bugari tri godine kasnije, Hrvatska 2013.) te prihvatile neka pravila ponašanja i poslovanja koja se, uz ostalo, tiču i nogometa. Među njima je, primjerice, ono da se javna sredstva - popularno rečeno novac poreznih obveznika - u pravilu ne troši na profesionalni sport. Puno se ranije krenulo s preoblikovanjem klubova, oni su postali trgovačka društva i kao takva obvezna učiniti svoja financijska izvješća javno dostupnima.

Dosljednije s pravilima

Jednom kad je to učinjeno, bilo je pitanje vremena kad će se zaustaviti ili barem drastično usporiti kotač korupcije i klijentelizma, kakav je zadnjih godina obilježio nacionalne nogomete tih zemalja te prisiliti klubove, saveze i vodstva liga da počnu slijediti zakon. Trajalo je godinama i još traje, ali sada to sve dolazi na naplatu. Budući da su klubovi u privatnom vlasništvu, institucije im (više) ne bi smjele iz ‘viših interesa’ gledati kroz prste zbog mnoštva financijskih i poslovnih nepravilnosti, jer time se narušava tržišno natjecanje. Tako je došlo i do toga da su savezi i lige u spomenutim zemljama počeli dosljednije primjenjivati vlastite pravilnike i uskraćivati profesionalne licence pojedinim klubovima, bez obzira na njihov društveni status, tradiciju ili važnost za zajednicu.

Primjerice, ako jedan klub troši više nego što može uprihoditi, a njegov ‘mecena’ nije voljan ili dovoljno bogat da pokrije razliku, taj će klub vrlo lako skliznuti u takve dugove da neće moći platiti porez, dobavljače ili čak vlastite igrače i druge zaposlenike. Također, klub može ignorirati zahtjeve o minimalnim infrastrukturnim ili organizacijskim uvjetima koji su potrebni da bi dobio licenciju i novac koji bi u to uložio potrošiti na nešto drugo - recimo dovođenje pojačanja ili tek redovitu isplatu plaća. U svakome od tih slučaja narušava se tržišno (a time i sportsko) natjecanje jer je takav klub povlašten u odnosu na neki drugi koji sve radi po propisima i posluje u skladu sa svojim realnim mogućnostima. Onaj prvi može mu naštetiti tako da ostvari bolji sportski rezultat od njega, pa se plasira u Europu i ondje zaradi UEFA-ine premije; ili ostane u ligi, a ovaj drugi ispadne; ili mu preotme igrače obećanjem o većoj plaći i boljim uvjetima.

U Hrvatskoj je preoblikovanje profesionalnih sportskih klubova bilo prolongirano sve dok su isti mogli živjeti od javnih sredstava, odnosno dok su ih mogle financirati lokalne zajednice, a nije postojala potreba za pridržavanjem zajedničkih europskih propisa koji to uvelike onemogućavaju. Naši su klubovi mahom prisilno preoblikovani, nakon što su presušila ili preusmjerena ta sredstva, pa su imali izbor između bankrota ili prilagođavanja novim okolnostima. Međutim, proces nije proveden do kraja. Među nogometnim prvoligašima su jedino Rijeka, Istra i RNK Split u većinskom privatnom vlasništvu; Hajduk i Osijek još su u većinskom vlasništvu svojih gradova, dok su Slaven Belupo i zagrebački klubovi (zasad) ostali udruge građana. No, ‘miješana’ vlasnička struktura lige nije problem sama po sebi. I u Španjolskoj su Real Madrid, Barcelona, Athletic Bilbao i Osasuna udruge građana, dok su ostali privatizirani. Niti je stvar u tome da “privatno” mora značiti jednog ‘gazdu’: mnogi europski klubovi nemaju jednog vlasnika, a u Njemačkoj klubovi po zakonu moraju biti u većinskom vlasništvu svojih članova, izuzevši ‘tvorničke timove’ Bayer Leverkusen i Vfl Wolfsburg kao povijesne iznimke.

Tržišno natjecanje

Problem je upravljanja, a ne vlasništva - kao i onaj vrijede li ista pravila igre za sve ili ne. To koliko lokalne zajednice još sudjeluju u financiranju profesionalnih klubova - kao potpora omladinskim školama, za održavanje stadiona u gradskom vlasništvu ili, kao u Hajdukovu slučaju, kao jamac za kredit - posebna je priča, ali za ovu su temu važnija druga dva aspekta. Jedan je onaj da sve dosad klubovi-udruge nisu imali obvezu javnog objavljivanja svojih financijskih izvješća, a drugi konstantno izigravanje famoznog HNS-ova Pravilnika o licenciranju.

Prvo je promijenjeno ovotjednim usvajanjem u Saboru izmjena i dopuna Zakona o sportu, što je svakako pozitivna stvar i čime je stvorena jedna od važnih pretpostavki za uspostavljanje ravnopravnog tržišnog natjecanja. Drugo će, prije ili kasnije, doći kao rezultat.

Hoće li biti lige?

Poznato je da većina hrvatskih klubova posluje s gubitkom. Javna je tajna da neki od njih nemaju novca za redovito plaćanje svojih igrača i zaposlenika, a da neki ne ispunjavaju ni infrastrukturne uvjete za nastup u 1. HNL. Uoči svake sezone, dio njih ne uspijeva ishoditi licenciju za nastup u ligi, ali onda se Savez ‘omekša’ i popusti. Osijek, primjerice, već godinama vuče golemi dug i nije u stanju vratiti ga. Međutim, da je HNS svih ovih godina striktno primjenjivao svoje propise, pitanje je koliko bi klubova uopće ostalo u elitnoj diviziji…

Dinamo je, primjerice, još 2004. otišao u stečaj kao dioničko društvo, da bi njegovo mjesto zauzela udruga građana osnovana 1998., koja je naslijedila status, igrače i trofeje, ali ne i dugove ugašenog poslovnog subjekta. Hajduk je godinama poslovao s blokiranim računom, a i nakon preoblikovanja je nagomilao strahovite dugove koje današnja uprava još vraća, a vraćat će ih i još neko vrijeme.

Kad su presušila javna sredstva kao izvor financiranja klubova, izgubili smo vitalne prvoligaške sredine koje su neodgovorno trošile u sprezi s lokalnom politikom, poput Varaždina, Šibenika, Slavonskog Broda, Karlovca… Vinkovačka Cibalia jedva preživljava u drugoj ligi, lani je ispao i velikim dugovima opterećeni Zadar, a drugoligaši mahom bježe od promocije u elitu i većih troškova kao vrag od tamjana. I sada jedva nekako uspijevamo skucati 10 klubova za ligaško natjecanje, što je nekakav europski minimum - kad se i u nas pravila počnu dosljedno primjenjivati, a to je samo pitanje vremena, hoćemo li uopće imati nogometnu ligu?