Nakon što je svijet upoznao strašnu zbilju pandemije koronavirusa, njene posljedice razotkrivaju i druge istine svjetskog poretka. Onaj nogometni pada kao pokošen. Kako je moguće da i najelitniji dio, čiji akteri godišnje prihoduju od 500-900 milijuna eura, prizivaju državu, ako im treba, da propisima igračima i trenerima nametnu smanjenje prihoda dok traje pandemija? I to već nakon 2-3 tjedna krizne situacije, pod plaštom brige za preživljavanje do “normalnih dana”.
Prva od zabludi
Opće nesnalaženje u eri posljedica pandemije, uz opće nepoznavanje što će ovaj virus presedan zapravo sve donijeti, nudi nam svekolike reakcije i kontroverzne odluke. Posljedično nam donosi i ogromnu količinu površnih i netočnih informacija što se po tim odlukama događa. Formalno i praktično.
Uzmimo primjer “slavlja” poteza (navodnog) velikog odricanja igrača i trenera Juventusa. Okvirna je informacija da su Ronaldo i društvo uštedjeli klubu 90 milijuna eura jer su pristali da im se ne isplate obveze za period ožujak-lipanj. Načelno je to pohvalno. Prava je istina da su Juventusovi članovi odrekli jedne i pol plaće za period koji provode kod kuće, a da su dvije i pol plaće samo prolongirane do kraja godine.
One će se, naime, isplatiti u novoj bilanci sezone 2020./21. Time je Juventus kao klub spasio svoju ovosezonsku bilancu (2019./20.) od težih posljedica, s obzirom na to da imaju veliki negativni saldo i do 30. lipnja ne bi ga stigli svesti u nužne zakonske obvezne okvire. Zašto je Juve došao u negativnu bilancu, ako si može dopustiti plaćanje Cristiana Ronalda 31 milijun eura godišnje, u neto iznosu? Stvar je upravo u velikom povećanju stavke plaća, i to za čak 32 %! Juve ne može kriti podatke o poslovanju jer je na burzi. Zato je jasna i suština priče - klub troši znatno više nego što prihoduje.
Učinjeno je to pod egidom “investicije”, za povećanje prihoda (uspjesi u Ligi prvaka, marketing, suveniri, dresovi, muzej) i bolje rezultate. Zato je svaki poremećaj planiranih (!) prihoda udarac realnom stanju financija. Poremećaj presedan kakav je donio virus COVID-19 je dramatičan. I još dramatičnije ukazuje kako zapravo funkcionira i loža najvećih i najbogatijih klubova, a to je od danas do sutra! To je stvarnost pogotovo manjih i siromašnijih klubova, ali oni nemaju pravo izbora kao veliki. Dok mali skupljaju sredstva za egzistencijalne minimume, veliki klubovi imaju ogromna sredstva s kojima bi u vremenima krize morali biti mirniji.
Ronaldo se praktično odrekao 3,5 od 31 milijun eura plaće! Dybala će biti “kraći” za oko 900 tisuća eura. Kako je to dobro kazao košarkaš Barcelone Ante Tomić, takva odricanja nisu baš herojski činovi. Korektno jest, ali ne može biti putokaz kako bi se trebao ponašati nogomet općenito. I to zato što je 99,9% njegova članstva u doslovno egzistencijalnoj ugrozi.
Elitni nogomet je sada dao za pravo svim analitičarima koji su tvrdili da žive kao pijani milijarderi. Fokusirani na život od danas do sutra. Stalni pritisci da se formiraju zatvorene superlige, sebično inzistiranje nametanja pravila igre svima drugima po svom metru prosudbe, samo su potvrda da žele još više novaca uzeti svima drugima da bi pokrivali svoje sve rastrošnije svakodnevice. I da bi igrač koji prima 30 milijuna godišnje plaće ispao heroj jer se odrekao 10 posto tog nenormalnog primanja. Tko zna dokle bi išla ta nogometna boleština, koju su donijele beskrupolozne korporacije ulaskom u nogoloptački svijet, da se nije dogodila opaka boleština COVID-19. Simbolički u sezoni 2019(-20).
Ona ruši mnoge mitove, koji se grade oko tih “aliena” nogometa. Među inima da su nedodirljivi i da su samo oni bitni.
Svijet nogometa je postao lider svijeta sporta zato što ga čine svi njegovi akteri, a ne zato što su najveći i najbogatiji klubovi ujedno i najmoćniji. Oni ne mogu igrati natjecanje bez manjih, oni ne mogu stvoriti igrače bez siromašnijih. Nije to populizam, to je gola istina. Realnost koju će baš sada svi neimari zabluda napokon, iako dramatičnije i višom silom, razumjeti.
U domaćim okvirima je zabluda i dojam da je najvažnija stvar nogometa što će biti s Dinamom. Koji je u dva tjedna od kluba “svjetlosnim miljama udaljen od drugih”, “pun kao brod”, “s transfernim rekordima Balkana”, odjednom i svojim iznesenim stavovima postao zabrinut da preživi. Pa zato žrtvuje bez skrupula igrače i trenere.
Urušavanje situacije
Klub koji je dojučer plaćao trenera praktično kao godišnji proračun pola Prve lige nije kriterij po kojem bi trebalo određivati kako će se uređivati stvarnost HNL-a i HR nogometa uopće. Kako već godinama to argumentirano iznose analitičari realnog stanja, a ne klupskih i interesnih pozicioniranja, ta je stvarnost upitne egzistencije profesionalnog nogometa. I godinama je pokrivena promoviranim zabludama o napretku, veličini i važnosti, iako se iza te zavjese krije kontinuitet urušavanja nogometnog poretka, od gore do dolje. Kao i u svijetu, tako je i u domaćim okvirima pandemija ubrzala opće javno prepoznavanje te stvarnosti. Ona će nametnuti da se više neće moći odgađati početak građenja novog nogometnog poretka, primjerenijeg realnostima života, ali i općem interesu.