Dogodilo se to 2006. godine, baš u onom razdoblju prijelaza iz mlade u A reprezentaciju, da me je predsjednik grčkog prvoligaša Kavale zvao da preuzmem momčad. Simpatizirao me još iz igračkih dana u Panathinaikosu i zapeo je da dođem. I zaista, složili smo ugovor, uzeo sam akontaciju, ali sam nakon nekoliko dana razmišljanja ipak vratio novac. Previše me intrigirala priča oko reprezentacije, vidjeli smo da dolazi sjajna generacija, i odlučio sam ostati u stožeru Slavena Bilića. Možda sam se osjećao i njegovim dužnikom, iako me Slaven poticao “ajde Aljoša, kreni…”. Ponekad se pitam kako bi se stvari kasnije razvijale da sam se otisnuo u tu grčku avanturu…
Dan uoči comebacka nacionalne momčadi na Poljud, u Splitu s Aljošom Asanovićem pretresam crtice iz njegove biografije. Negdje na marginama novina, jedva zapaženo, proteklog je tjedna objavljeno da je Asanović bio kandidat za preuzimanje mlade reprezentacije. Ako je uopće pročitao vijest, prosječni konzument nogometnih tema zapitao se - čekaj, otkud sad Aljoša? Svih ovih godina velikog Asketa naučili smo po inerciji svrstavati u dio Bilićeve prtljage. Mandat u mladoj reprezentaciji, šest godina A vrste, jedna zajednička godina u Moskvi, naposljetku i kratki izlet u Saudijsku Arabiju zbog koje je mala hrvatska kolonija sada na Fifinoj arbitraži s Al Ittihadom.
Nismo se vidjeli pet godina
- Čitajući sve te napise o potencijalnim kandidatima za klupu reprezentacije, kako su se svi trpali unutra, odlučio sam poslati Šukeru poruku. Napisao sam “Davore dragi, šaljem ti svoj CV pa ti vidi jesam li možda i ja kandidat?”. Odmah se javio,rekao da mu je to OK i da će me predložiti Izvršnom odboru. Isti CV poslao sam i Zorislavu Srebriću s kojim sam svojedobno obilazio stadione, pregledavao kampove, rezervirao hotele, učio usput i posao iz domene direktora i glavnog tajnika. Šuker me je zaista predložio, njegov prijedlog nije prošao, ali hvala mu na pokušaju - objašnjava Asanović.
Šefa Saveza i nekadašnjeg suigrača posjetio je u hotelu reprezentacije.
- Nismo se vidjeli pet godina, tako da je to za obojicu bio susret u nekom novom formatu. Deblji smo po deset kilograma, usporeniji, obojica dobro posijedili. Ipak, komunikacija je uvijek ista, kao iz igračkih dana. Predugo poznaješ čovjeka da bi mu trebalo otvarati haubu i pregledavati getribu…
Još u igračkim danima Aljoša Asanović izgradio je imidž flegmatika, tipa neopterećenog tuđim mišljenjima. Nije on bježao od medija, niti se skrivao iza nekakvih “silenzija”, ali nije bio niti posebno zagrijan za intervjue i naslikavanja. Prijelazom u trenerske vode predugo se zadržao u Bilićevoj sjeni i gotovo zaronio u medijsku anonimnost. Kada se napokon poželio emancipirati i okušati kao samostalni trener, natrčao je na podignute obrve nogometnih insajdera. Zar ti više nisi s Bilićem?
- U percepciji javnosti ispada da ja samo čekam Slavenov poziv, ali to su “pizdarije”. Pa ja pet godina nisam radio sa Slavenom. Otišao sam na funkciju sportskog direktora u Slovačku, što je bilo zanimljivo iskustvo, mislim da sam u Dunajskoj Stredi odradio dobar posao, stvorio neke preduvjete za rast kluba. Nakon toga sam se zaputio u Australiju kako bih počeo samostalno raditi trenerski posao. Vjerojatno ne bih otišao 20.000 milja od domovine da sam imao ponuda u Hrvatskoj.
20 tisuća milja, inače, nije strašna prepreka za Asanovića kada je reprezentacija u pitanju. Kada su “vatreni” prošle godine doskočili u finale SP-a, šefovi Melbourne Knightsa počastili su ga avionskom kartom za Moskvu.
Ne znaju da sam bio na finalu
- Sjeo sam u avion, proveo na putu 30 sati i stigao na finale. Jesi li uopće znao da sam bio na finalu? Evo vidiš, nitko ne zna. Ni sin mi nije znao do povratka u Hrvatsku, a bio je u Moskvi. Nas šestorica “vatrenih” dijelili smo ložu na Lužnjikiju, reprezentacija me poslije primila u svoj čarter za Zagreb. Na aerodromu sam uzeo taksi i za Split…
Kakve ste dojmove donijeli iz Australije?
- Meni i pomoćniku Deji Računici bilo je super. Klub s renomeom, divni ljudi. Šteta je jedino što je liga tako ustrojena da se ne može napredovati, ali iznenadili biste se kako je natjecanje zanimljivo i koliko intrigantnih igrača ima tamo. Super je bilo i u Slovačkoj, klub je sagradio moderni stadion, momčad je stasala, ali razišli smo se u pogledima na razvoj u budućnosti.
Stvar se namjestila tako da je Zlatko Dalić na krov svijeta u međuvremenu doveo reprezentaciju koju su “u plastelinu” oblikovali Bilić, Asanović, a onda i Prosinečki, Jurčević.
- Oblikovali su te igrače u prvom redu njihovi klupski treneri, odredio ih je njihov talent, a mi smo ih samo prepoznali i shvatili da raspolažemo strašnim potencijalom. I nismo se bojali gurnuti ih na scenu kao mlade igrače, 20-godišnjeg Ćorluku na desnog beka u Moskvi. Tijekom dvije godine rada s tim dečkima u mladoj reprezentaciji vidjeli smo da tu nema greške.
Nikola Jurčević, Aljoša Asanović i Slaven Bilić
Luka Modrić iz te je priče izrastao u nogometaša većeg od života. Srebro sa Svjetskog prvenstva nosi njegov autorski potpis, klupska biografija mu je raskošna, premda u tom pogledu ne zaostaju bitno ni Rakitić niti Mandžukić…
- Modrić je naš najbolji igrač svih vremena. Nemam dvojbi oko toga, Luka je taj. Koliko ono osvojenih Liga prvaka? Četiri? Zlatna lopta, najbolji nogometaš na svijetu prošle godine. Opterećivalo je njega i cijelu generaciju to breme naše bronce ‘98. i drago mi je da su momci skinuli taj teret s leđa. Sebi su kupili 20 godina mira, ali nakon toga neće biti lako njihovim nasljednicima. Morat će naučiti živjeti s time da su očekivanja od hrvatske reprezentacije uvijek najveća.
Asanović je u izvjesnom trenutku igračke karijere morao učiti živjeti u okruženju većih zvijezda, Zvone Bobana i Roberta Prosinečkog. Polemika ima li mjesta na terenu za tri plemenita vezna igrača iscrpljivala je javnost, ali nije pokolebala izbornika Ćiru Blaževića koji je “vatrene” uglavnom komponirao pronalazeći mjesta svoj trojici. Statistika kaže da je Asanović u tim igračkim vintage godinama prilagođavao stil potrebama momčadi. Zanemario je one najatraktivnije rubrike, za reprezentaciju je postigao samo tri pogotka u 62 nastupa, iako se u Francusku početkom devedesetih prodao kao ofenzivni vezni igrač, strijelac i asistent. Na tu dihotomiju podsjetio je Aljošu nedavno stari predsjednik Metza, njegove prve inozemne postaje.
- Bio sam nedavno u Metzu na fešti, sjetili su me se povodom proslave ulaska u 1. ligu, iako sam se dolje zadržao samo jednu sezonu. I tamo sam s predsjednikom Carlom Molinarijem, sada već 80-i-nešto godišnjakom, evocirao baš taj dio priče. “Trebao si ostati još godinu dana i prodali bi te u PSG ili Bordeaux za još veći novac”, rekao mi je. Odigrao sam strašnu sezonu, zabio 13 golova u ligi, oba gola u 2-0 pobjedi protiv PSG-a. Zove me potom PSG-ov predsjednik Borelli na razgovor, sjedimo u njegovu stanu u Parizu, i ja odem nezadovoljan ponudom. Htjeli su me pripremiti za nasljednika “Papeta” Sušića, ali nisu bili voljni platiti kao Cannes koji je došao s 10 milijuna franaka, što je tada bio strašan novac.
U paklu droge
Cannes je sinonim za luksuz, crveni tepih, opušten život u susjedstvu filmskih zvijezda. Asanoviću je, međutim, ostao trauma iz više razloga.
- Doveden sam kao velika zvijezda, a našao sam se na rubu odluke da napustim nogomet! Vukao sam ozljedu, nisam trenirao, a u isto vrijeme moj je brat zaglavio u paklu droge. Doveo sam ga iz Splita u Cannes, i svi smo zajedno prolazili kroz njegove apstinencijske krize. Nogomet me prestao zanimati, htio sam samo da moj dragi Igor dobije taj rat. Danas je pomorski kapetan, plovi na “Japancu”, jako sam ponosan na njega.
Cannes je u svakom pogledu bio neobično iskustvo. Današnjim rječnikom rečeno, plastični klub poželio je preko noći kupiti uspjeh, zbog čega su gazde potrošili bogatstvo gradeći “dream team”. Konačni rezultat? Potop. Selidba u drugu ligu.
- Kupili su Brunu Bellonea, jedno od najboljih lijevih krila u povijesti francuskog nogometa. Doveli su odličnog napadača Yannicka Stopyru, stigli smo ja, Luis Fernandez, kamerunska zvijezda Omam-Biyik. Doveli su to ljeto i Zinedinea Zidanea. Je li se moglo vidjeti da će postati velika zvijezda? Ma kako nećeš vidjeti. Čovjek na treningu dribla iz kukova, savija se na neprirodan način, a lopta mu stalno zalijepljena za kopačku. Potrošeno je brdo novca, trener nam je bio Boro Primorac. I ispali smo iz lige…
Karijerna krivulja Bore Primorca donekle je usporediva s onom Aljoše Asanovića. Vlastiti trenerski talent u jednom je trenutku žrtvovao kao pomoćnik Arsenea Wengera, držeći vjerojatno da je riječ o privremenom aranžmanu, a onda je ostao asistent sljedećih 20 godina. Je li Hajduk povukao dobar potez kada ga je vratio na pozornicu kao šefa omladinske škole?
- Primorac je jedna od svijetlih točaka moje karijere, kao trener, čovjek, karakter. Bio sam nakon igračke karijere više puta u posjetu Arsenalu, gledao treninge i shvatio da je Primorac ključni čovjek u Wengerovu stožeru. Da, Hajduk je apsolutno pogodio kada je tu dužnost povjerio Primorcu.
Već i površan pogled na Asanovićevu igračku karijeru otkriva nomada u duši. Aljoša priznaje “kada se ne osjećam dobro u nekoj sredini, ja pakiram kufere i odlazim, znam koliko vrijedim, naći ću si drugi klub”. Uz nešto drukčije projektiranje karijere mogao se skrasiti u nekom od najvećih svjetskih klubova jer klasa nikada nije bio upitna. Asanović je iz Jugoslavije u bijeli svijet krenuo kao najbolji igrač vrlo jake lige, vlasnik Žute majice Sportskih novosti.
Nisam bio maradona
- “Jao nama bude li nas ovaj mali hranio”, to je rečenica Biće Mladinića koju ne mogu zaboraviti dok sam živ. Igrao se Trofej Marjan 1984. godine, a ja sam u polufinalu zabio gol Bordeauxu, pa u finalu velikom Veležovu golmanu Enveru Mariću provukao loptu kroz noge za pobjedu. Bio sam proglašen najboljim igračem turnira. Tek sam bio zakoračio na scenu, Hajdukova svlačionica puna zvijezda i afirmiranih igrača, a Biće im na svoj način šalje poruku. Starijima da se trgnu i preuzmu odgovornost, a meni, kojeg nikad nije pozvao imenom nego uvijek “mali”, da me je prepoznao i da me vidi kao budućnost Hajduka, a možda i nešto više.
Žalite li što nikada niste zakucali na vrata Milana, Juventusa, Reala ili Barcelone?
- U dubini duše mislim da sam bio spreman za takve klubove, ali ja sam, za početak, igrao u vrijeme kada je Europa dopuštala samo tri stranca. Konkurencija je bila žestoka, a cijeli je pejsaž bio prilično drukčiji nego danas. Recimo, dok sam bio u Francuskoj, kao najbolji klub slovio je Bordeaux, na čijem sam pragu također bio, ali je klub bio bačen unazad u aferama koje su potresale ligu tih dana. Nakon svega ne žalim za svojim izborima. U Derby Countyju sam igrao odličan nogomet, nominiran sam među najbolje strance lige. Dobar sam bio u Panathinaikosu, a vjerujte mi da niti u Napoliju nisam igrao ispod svojih standarda, samo što ja nikad nisam bio Maradona, niti sam pored sebe imao Carecu i Alemaa...
Ivić je najbolji, ali "razmontirao bi nas"
Ćiro Blažević je ekstremno mudar čovjek, probija se Asanović kroz psihoprofile velikih trenera s kojima je surađivao. Ne zaboravlja podcrtati koliko cijeni znanje i pedagogiju ljudi koji su ga odgajali u Hajdukovoj školi, Sergije Krešić, Marin Kovačić, Zlatko Papec. Više puta se u razgovoru vraća na Biću Mladinića, formativno važnog za njegovu karijeru, kao i na Stanka Poklepovića i velikog Tomislava Ivića, ali Ćirin set vještina iz njegove je perspektive nešto posebno.
- Reći ću ti ovako: Ivić je naš najveći i najuspješniji trener, ali on ne bi mogao voditi našu generaciju “vatrenih”. Onako analitičan on bi secirao naše mane, a bilo ih je prilično, pa bi došao do zaključka da ovaj igrač ne može zbog jednog razloga, a drugi nije kandidat zbog drugog razloga. Mislim da bi razmontirao tu momčad. Ćiro Blažević je znao kako s nama, poznavao nas je u dušu, bio je psiholog kakav je trebao našoj grupi.
Danas tu vještinu analitičari vole zvati “man managementom”. U toj se disciplini Slaven Bilić približio uzoru.
- Prihvativši WBA Slaven se pristao spustiti u rudnik. Championship je rudarsko kopanje, maraton od 46 kola, a to osim fizičke kondicije od trenera traži da stvori pozitivnu klimu u kojoj je lakše podnijeti tolike napore. Budući da mu je Engleska druga domovina, da se tamo najbolje osjeća, vjerujem da će isporučiti rezultat. On će WBA vratiti u Premiership.