KLINAC ZA 'BREAKING NEWS' 'Nema onogakojeg ne mogu predriblati!'

Josip Brekalo (17) bio je zvijezda Svjetskog prvenstva U-17 u Čileu. Već tada se znalo da će vrlo brzo biti priključen prvoj momčadi Dinama jer se radi o vrhunskom talentu. Kad mladi igrač tek starta u seniorsku karijeru, nije upitno donositi neke konkretne zaključke, ali kad gledate Josipa na njegovim prvim seniorskim pripremama, jednostavno morate isukati rečenicu: “Ovaj mladić mora postati igračina!” Sasvim je jasno da je svaka karijera podložna raznim turbulencijama, neugode vrebaju kao i inače u životu, dovoljan je jedan krivi doskok, ozljeda i sve vrlo brzo ode k vragu, pišu Sportske novosti.

Osjećate li da biste na proljeće mogli konkurirati za prvu momčad? Tu mislimo da konkurirate kao pravi igrač, a ne kao talent kojem se treba otvoriti prostor?

- O tome sam baš razmišljao. To pitanje postavio sam i sam sebi. Da, definitivno, na proljeće očekujem da ću konkurirati za prvu momčad, kao što vi to kažete, kao pravi igrač! Ne želim ostati na glasu samo kao talent! Ne želim da se o meni piše i govori kao o talentu koji bi trebao igrati jer je mlad. Želim konkurirati za momčad kao igrač koji je to zaslužio, bez obzira na godine ili talentiranost. Vjerujem da ću u tome uspjeti, da ću imati zasluženu minutažu, a ne onu koji bi mi pripala samo zato što bi to tako trebalo biti.

Je li vam trener Mamić već nešto govorio o tome, mislimo na minutažu koja bi se mogla dogoditi u proljetnom dijelu sezone?

- Nije, nismo o tome razgovarali. Znam da se moram izboriti za svoj status.

Koja je vaša omiljena pozicija u momčadi, gdje se najbolje snalazite?

- Na lijevom krilu. Mogu igrati i na desnom, ali lakše mi je na lijevom jer u sredinu ulazim s “boljom” nogom, s obzirom na to da sam dešnjak. Danas se igra nogomet u kojem krilni igrači postaju glavni na terenu. Oni uglavnom postižu najviše golova, imaju najviše asistencija.

Kad ih zanjišem...

Kako sebe doživljavate kao igrača? Što ste najviše, dribler, strijelac, asistent?

- Zahtjevno pitanje. Idem ovako pokušati odgovoriti. Uvijek, pa i sad u seniorima, kad ispred sebe vidim igrača, braniča ili bilo koga drugoga, sam sebi kažem “ovoga ćeš proći, predriblati”. Nikad ne pomislim da nekoga ne mogu nadigrati.

To je pravi stav, pobjednički, svaka čast na samopouzdanju...

- Svakoga mogu proći i predriblati! Barem tako mislim, da se još nije rodio taj kojeg ne mogu probiti. Nadam se da ovo što kažem ne zvuči neskromno, jer sam skroman po prirodi. Ali kad se radi o driblingu, o situaciji kad imam loptu u nogama, onda znam da mogu sve, da sam u stanju napraviti dar-mar na svojoj strani. Ne sumnjam u sebe, nikada.

Što je vaša najveća snaga u tom sjajnom driblingu, bogodanoj nogometnoj karakteristici?

- Prvi korak i promjena pravca. Tu radim najveću razliku u odnosu na suparnike. Kad krenem i zanjišem, to je to... Prolazi mi to sad i u seniorima, ali naravno da je veća razlika bila u kadetima i juniorima. Želja mi je da uskoro napredujem još više, pa da razliku u odnosu na suparnike koje sam radio u mlađim dobnim kategorijama radim i kad su u pitanju seniori.

Na čemu najviše morate raditi kad je u pitanju seniorski nogomet?

- To je sasvim jasno, na tjelesnom segmentu. Želim biti tjelesno moćniji, snažniji. To je neophodno kad se radi o današnjem modernom nogometu. Igrači koji nisu tjelesno moćni, teško mogu uspjeti. Osim znanja i talenta, nogometaš na vrhunskoj razini mora biti gotovo savršeno tjelesno spreman. Bez toga neće ići... Dokaz za to su sve ove utakmice koje se mogu gledati. Ritam je uvijek žestok, igra se presing, svi igraju u oba pravca, nema sekunde za odmor, hvatanje zraka.

Idemo se malo vratiti u mlađe dobne kategorije. Može li Dinamo osvojiti juniorsku Ligu prvaka? Kako u svlačionici dišete prije europskog proljeća?

- Do sada smo odigrali jako dobro, uspjeli smo se plasirati u proljetni dio natjecanja. Kako dišemo u svlačionici? Idemo korak po korak, utakmicu po utakmicu. Ne gledamo daleko, ne govorimo da ćemo osvojiti Ligu prvaka. Treba ići polako, biti najbolji kad je to najpotrebnije. Ovog trenutka razmišljamo kako ćemo dogurati što dalje. Ali kad se ukaže prilika, sigurno ćemo je ugrabiti.

Koliko vam se život promijenio nakon Čilea? Prepoznaju li vas ljudi na ulici, traži li netko autogram?

- Pa, dosta se promijenio. To moram priznati. Ljudi su me počeli prepoznavati na ulici, priđu, pozdrave, požele uspjeh u karijeri, tapšu po ramenu. Imam osjećaj da im je drago... Lijepo je to, krasan motiv za nastavak karijere. Ali ja se nadam da će se život uskoro još promijeniti! Da će me prepoznavati i kao pravog Dinamova seniorskog igrača, a ne samo kao “Čileanca”.