Dok svi idu dalje, Hrvatska se ne miče iz ‘živog blata‘: Dotaknuli smo dno, a spas je moguć samo na jedan način

Hrvatski klubovi već godinama ne igraju u europskim ligama. Euroliga i EuroCup su im nedostižni, a ostale ih lige ne zanimaju, premda je svima jasno da se u Europi odavno već ne igra liga u kojoj bi Zadar, Split ili Cibona, kao perjanice hrvatske košarke, mogli biti konkurentni. Napokon, odavno nismo konkurentni ni u regionalnoj ABA ligi, jedinoj u kojoj igramo izvan granica Lijepe naše.

Stoga je realno da je moralo doći i do toga da nam reprezentacija ne zaigra na Eurobasketu. Koliko kod teško bilo nabrojati 24 ozbiljne košarkaške nacije u Europi, a na Eurobasketu će ih biti 24. K vragu, doista je tužno probuditi se sa spoznajom da više ne možeš ni među 24 u Europi.

A postoji i lošija vijest od toga - veliko je pitanje kada ćemo se uopće ponovno pojaviti na nekom velikom natjecanju. Posljednje Svjetsko prvenstvo igrali smo još 2014., a Olimpijske igre 2016., tako da nema smisla uopće kalkulirati kada ćemo se tamo ponovno pojaviti. Kad ne možeš među 24 u Europi, kako ćeš dalje toga toga?

Sljedeći Eurobasket je za četiri godine, a tada će naši najbolji košarkaši već biti debelo u 30-im godinama života. Dario Šarić će imati 35, Mario Hezonja 34, Ivica Zubac 32... Bojan Bogdanović će odavno biti u mirovini. I što nam ostaje nakon njih? Karlo Matković (23), koji u posljednje vrijeme ima dobru minutažu u New Orleansu, a tamo "tankiraju" svoju NBA sezonu, pa forsiraju igrače iz drugog plana. Drugi je Luka Šamanić (24), kojeg smo i sinoć gledali u srazu s Francuzima. Realno je reći da su Matković i Šamanić klasom daleko od Zupca, Šarića ili Hezonje, a oni su najbolji od onih koji kao dolaze...

Mario Hezonja

JURE MISKOVIC Cropix

Baš smo dotaknuli dno, da izbjegnemo termin "baš smo propali". U Jazinama su navijači sinoć zazivali Danijela Jusupa na klupi, premda je svakome tko je iole u košarci jasno da nema tog izbornika koji nam može pomoći. Bez igrača si nemoćan, a mi ih nemamo.

Već godinama mnogi bezuspješno pokušavaju analizirati što se dogodilo HR košarci? Kako smo od košarkaške velesile postali ovo što smo danas?

Je li odgovor ustvari jednostavan? Propali su nam klubovi, a samo u njima možeš stvoriti igrača. Košarka nije tenis, ili skijanje, u njoj obiteljski projekti ne mogu donijeti instant rezultate. Igrače mogu stvoriti samo klubovi. A rekli smo da oni već godinama ne pripadaju košarkaškoj karti Europe. U više od polovice klubova u Premijer ligi igraju amateri.

Međutim, nema više smisla kopati po prošlosti i tražiti krivce. Njih je nemoguće imenovati, jer nije nam košarka dotaknula dno zbog nekih pojedinaca. Propada naočigled već 30 godina, a nikada se nešto suštinski u njoj nije ni pokušalo promijeniti.

Što dalje? Kako pronaći formulu za spas, za povratak na makar pristojne grane? Ni jedan loptački sport nije se u tih 30 godina promijenio kao košarka. Danas centri od 210 cm moraju trčati i šutirati kao bekovi. Bekovi moraju trčati još brže, skakati jednako kao centri i biti u stanju u pet sekundi stvoriti poziciju za šut, ako je ikako moguće šut za tricu. Treneri u našim klubovima po svemu nisu sposobni stvarati takve igrače. Najprije zato što ih tome nitko nije naučio, nisu se nigdje školovali, nisu imali mentore koji znaju kako se to radi.

I za školovanje i za mentore potrebni su novci, a tko će u tom siromaštvu klupskih proračuna razmišljati o trenerima u omladinskom školama? Oni u velikoj većini rade za nekoliko stotina eura mjesečno. I kako da se onda posvete educiranju i učenju? Kako da netko tko je bio igrač, a ima dara za trenera, odluči raditi u omladinskom pogonu kluba? S čime će prehraniti obitelj i platiti režije? Nažalost, svatko iole ambiciozan će pobjeći od rada u hrvatskim klubovima, a u dvorani će najčešće ostati oni koji nemaju baš previše opcija u životu. Do toga smo doveli košarku i to ne danas, nego već odavno. Danas samo svjedočimo posljedicama...

Prije otprilike godinu dana sjedio sam u društvu pet, ili šest eminentnih košarkaških ljudi. Redom su bili vrhunski igrači, a neki su od njih danas i uspješni treneri koji rade u inozemstvu. Pitao sam ih u koji klub bih mogao odvesti dijete koje završava osnovnu školu, a koje je iznimno talentirano za košarku i koje gori od želje za pravim radom. Koji će mu klub dati prostor za vrhunski košarkaški odgoj? Njihovi su odgovori bili poražavajući - u Hrvatskoj takav omladinski pogon ne vide. Tako bi dijete najbolje bilo odvesti u inozemstvo...

Nisu me šokirali sa svojim odgovorima, jer nije neki problem doći do takvog zaključka. Kad smo to zadnji put stvorili igrača koji bi bio realan prospekt za visoku poziciju na NBA draftu? Bio je to Dragan Bender kojem je danas 27 godina. Prije devet godina bio je četvrti pick. Nakon njega samo tišina, nigdje nikoga.

U Hrvatskoj navijači i dalje vole košarku

JURE MISKOVIC Cropix

Kada pitaš vidi li netko talenta koji bi mogao izrasti u pravog playa dobiješ odgovor da sin Roka Ukića oduševljava načinom na koji igra košarku. Luka Ukić je 2010. godište. Potražiš li nasljednika Marija Hezonje uputit će te na Tonija Garmu, još jednog sina bivše košarkaša Nikole. I Garma je 2010. I već je otišao u Real Madrid, u nadi da će tamo u vrhunskim uvjetima moći izrasti u pravog košarkaša.

U Hrvatskoj će biti sve teže stvarati igrače koji će moći pratiti moderne trendove. Uvjeti u kojima treneri vode djecu u klubovima daleko su od standarda, čak i loših košarkaških zemalja u Europi. Trener Vanja Miljković godinama je radio s djecom u Osijeku. Za mizeran honorar, s godinom dana staža za 10 godina rada. Otišao je u Mađarsku i oduševio se. U nekakvom Pečuhu je dobio odličnu plaću, puni rasni staž i dvoranu na raspolaganje od 0 do 24. Sve što je u Osijeku mogao samo sanjati. A Mađarska je košarkaški periferna. Nakon toga otišao je u Češku u kojoj ima još bolje uvjete za rad. I Češka je daleko od košarkaške sile.

Košarkaška Europa odavno ide naprijed, a mi se ne mičemo nigdje iz živog blata u kojem smo zapeli još prije 30 godina. Zato nam klubova nema u Europi i zato nam reprezentacije nema ni na Eurobasketu. I možemo se svi zajedno zavaravati da je to samo kriza ili loš trenutak, ali to je samo realna posljedica svega što smo u tih 30 godina radili u košarci

I nemojte očekivati da će čelnici HKS-a to moći promijeniti. Mijenjali smo ih, kemijali, ali kola uporno idu nizbrdo. I ići će dok god nam treneri u omladinskim pogonima ne budu radili za novac s kojim će moći pristojno živjeti i biti dovoljno osposobljeni da od talentiranog dječaka naprave igrača.

Nas je na dno na kraju dana na dno ipak prikovala činjenica da više nemamo igrače koji mogu igrati na europskoj razini. Nemamo ih ni na vidiku. Možda tek u toj generaciji 2010. A i te ćemo dečke neupitno upropastiti, kao i mnoge prije njih, ne dogode li se korjenite promjene u HR košarci, u klubovima prije svega...