Ukoliko Hrvatska u rano popodne ponedjeljka sredi Estoniju, a kasnije Grci - prema očekivanjima - ne budu imali problema s Britancima, naša bi reprezentacija već nakon tri kola i daleko od bilo kakvog stresa izvadila vizu za Berlin, za osminu finala Eurobasketa i ludilo nokaut završnice najjače europske smotre ikada. Preostale dvije utakmice, ona s Italijom u utorak i posljednja u Milanu u četvrtak kontra Ukrajine bile bi važne za konačni plasman, odnosno za poziciju s koje će Hrvatska u Berlin.

Prvi cilj, osnovni cilj koji je postavljen uoči odlaska an EP, bio je upravo taj. Proći uvodnu skupinu. Jer, zašto bi, dovraga, cilj bio nešto drugo, kad je Hrvatska tu gdje jest već godinama. Uostalom, nogometaši su drugi na svijetu, pa im je cilj uoči svakog velikog natjecanja proći uvodnu skupinu. Reći ćete, ovo nije nogomet. Nije, svakako nije, ali razlika između ostalih sportova i košarke danas, upravo je onolika kolika je razlika između nogometa i košarke. Sjetite se samo da ovdje igra tri od pet najboljih košarkaša svijeta. A to se baš nikada ranije nije dogodilo. Niti u ludim sedamdesetima, još luđim osamdesetima, pa niti u vrijeme otkako Hrvatska nastupa samostalno.

Šokirani fotograf

Naravno, nitko od nas, još manje oni koji su u hrvatskim dresovima na parketu, ne bi bio zadovoljan pukim prolaskom skupine. Ova skupina igrača, posebno Bojan Bogdanović i Kruno Simon, kojima je posljednji put, igraju Eurobasket da nešto naprave, ne igraju ga zato jer sutra, za godinu, dvije, tri ili pet, postoji nova šansa. Sad ili nikad. I dat će sve što mogu da to bude baš ova godina. Jer druge za Babu ili Đuksa više nema.

E, sad, zašto bi baš sada moglo biti drukčije nego svih ovih prethodnih godina, a znate i sami da se na postolje nismo popeli 27 godina, da smo polufinale u tih 27 godina igrali samo jednom, prije devet godina?

Čim sam stigao u Milanu, naletio sam na Mattea Marchija, službenog FIBA-inog fotografa, čovjeka koji je radio za Kinckse, a danas je službeni fotograf bolonjskog Virtusa. Uoči svakog natjecanja on mora snimati one fotografije koje vidite u najavama utakmice, kad se igrači podboče, vrte loptu, smiju se, ili što već rade dok ih se predstavlja. Matteo je bio i u Cluju prije pet godina, radio je isti posao. I snimao hrvatsku reprezentaciju tada. Bio je to horor, Hrvatska je bila jedina od svih reprezentacija kojoj su ta snimanja bila bezveze, igrači su se ponašali na tom snimanju kao da ih je netko puškom natjerao na to. Kad je Marchi shvatio da će u Milanu opet raditi isto, da će mu na session stići Hrvati, oblio ga je hladan znoj, priznao mi je.

Ali, ovaj put bila je to neka druga, drukčija Hrvatska. Širokog osmijeha naši su igrači pozirali kako je god Marchi zamislio, nisu imali problema niti s jednim prijedlogom fotografa, koji, shvatili ste već, nije neki indijanac, već profić s golemim iskustvom u svom poslu. Marchi je ostao, malo je reći, šokiran, “ne znam što se to dogodilo u pet godina, ali posve isti ljudi sada su ponašali posve drukčije”.

Možda je ovo tek nevažna skica, možda će ovo biti zalutali metak nade uoči utakmica koje će, ipak, o svemu odlučiti. I možda je krivi dojam, ali čini se da je ova Hrvatska nakon borbe s Grcima, uz nesklono suđenje, i prilično glatki posao s Britancima, kupila malo vjere u sebe. Međutim, onako sa strane, uz veliku dozu opreza, a nakupilo se prvenstava i generacija, dosta posrtaja usput, ovo izgleda prilično različito od nekih ranijih zgoda.

Radost, a ne muka

U dvije utakmice Hrvatska je pokazala da može biti blizu najvećih favorita, jer to Grci svakako jesu (prognoze su ovih dana moderne, pa ću ovdje ostaviti i svoju: Grci ili Srbi će do zlata), pokazala je ne samo kontra Britanaca, nego i ranije kontra Poljaka ili Mađara, kako zna odraditi posao s onima koji su solidni, ali nešto slabiji od nas i sada sve ovisi o trendu koji će uhvatiti.

Znam, od te 1995. naovamo samo smo u Ljubljani 2013. dobili nokaut utakmicu (Ukrajina) i to je grozan statistički podatak. Ali, ovo je generacija koja je sazrijela, odrasla. A cijeli se socijalni okvir, od toga da su otvoreni za medije, pa nadalje, vrlo lako prebaci na parket.

I postane sve skupa uživancija. Radost. A ne muka. Sport je to, kvragu...