Da se u Sinju opet piše povijest bilo je jasno već tog jutra, jutra u kojem je gradonačelnik Miro Bulj u Sabor došao u kombinaciji sakoa ispod kojeg je nosio dres Alkara. I uopće ta kombinacija nije izgledala toliko loše, a bila je početak nečeg posebnog.
- Danas sam u Saboru ponosno nosio dres sinjskog Alkara, koji igra prvu povijesnu međunarodnu utakmicu u gradu Sinju, protiv Bristol Flyersa - s ponosom je istaknuo Bulj, dok je odmah bilo jasno kakva nas večer očekuje u gradu podno Dinare.
Inače, Flyersi su, za malo slabije upućene, engleski prvoligaš, ali ionako je fokus bio na Alkaru. Tko je mogao dočekati tih 19 sati i prvo podbacivanje u ENBL-u (European North Basketball League)...
Glasnice se nisu štedjele
U Sinj smo se otisnuli u rano poslijepodne razmišljajući kako će nam tih 30 kilometara udaljenosti trajati znatno više no na neki normalan dan. Ovaj nikako nije bio normalan, bio je povijesni. Najveći mali klub na svijetu opet je pisao stranice svojih povijesnih knjiga. Itekako se osjećao miris nečeg novog, do sada neistraženog, a širila ga je kombinacija hrvatskog košarkaškog kluba u Europi. I stigli smo nakon nekih skoro i sat vremena vožnje do dvorane Ivice Glavana Iće, vozilo ostavili na obližnjoj ledini, tako su nas uputili mještani.
- Ma, ostavi ga tamo, brajo, slobodno - kaže gospodin koji je, naravno, na sebi nosio dres Alkara.
Malo je reći da je Sinj bio u prometnom kolapsu. Na prvu smo pomislili da nije možda riječ o kakvim radovima, ali samo je jedna lokacija bila u mislima svih sudionika prometa. Svi putevi vode u Ivicu Glavana Iću. Doslovno svi.
Kad smo konačno ušli u dvoranu, bilo je to nekih 45 minuta prije početka susreta, praznih sjedećih mjesta gotovo da i nije bilo. Kaže Miro Bulj da to zdanje ima 200 sjedećih mjesta, tako i izgleda iako se, u najboljem slučaju, može natiskati i 500 do 700 duša. A ovdje ih nije bilo toliko, nego znatno više, višestruko. Štono se kaže, cijeli Sinj je došao pogledati svog Alkara u ispisivanju povijesti. Smjestili smo se iza koša, zatekli neka dobro poznata lica s košarkaških parketa, ljudi su doslovno sjedili gdje god je to bilo moguće.
Praktički i nedaleko od same aut linije, uz parket. Osjetila se među klupskim djelatnicima neka strka, užurbanost, ali i nenormalna energija koja se samo u Sinju može osjetiti. Naravno da je na utakmicu došao i Miro Bulj, koji je sjedio s narodom, Sinjanima koji glasnice nisu štedjeli. Pjesma Maligana čula se vjerojatno i do Bristola, lijepe slike i povijesne scene obišle su cijeli svijet. Pucali su Sinjani od ponosa. Logično, zašto i ne bi, po prvi puta je u povijesti Alkara odigrana međunarodna utakmica.
Lijepo je i ostalim djelatnicima sportske javnosti bilo vidjeti neke nove slike hrvatske košarke, počevši od LED reklama europskog natjecanja pa do samog loptanja na parketu. Naprosto je utakmica imala neki drugačiji miris, miris nečeg novog.
Iskustvo ne možete kupiti
Ne libimo se nikada u javni prostor plasirati emocije, pa ćemo tako i ovog puta napomenuti kako smo se doslovno naježili, nakostriješili od svih tih prizora. To su naprosto bile scene za povijest koje je vrijedilo i dokumentirati.
Sama zbivanja na parketu su u ovom načinu izražavanja zapravo sporednost, ali valja napomenuti kako Alkar uopće nije bio daleko od povijesne pobjede. Nisu gosti bili ništa tehnički bolji, koliko su bili fizički nadmoćniji. Sinjani su im se suprotstavili sasvim dostojno i pristojno, a ostao je dojam da je samo Cisse igrao, dobila bi se utakmica.
Taj Jonathan Cisse posebna je tema s obzirom na to da je - dalo se po dvorani čuti - na izlaznim vratima kluba. Zašto, još nije definirano, ali sve je glasnija anegdota da je klubu poručio da ovdje “nema s kim igrati”. Ako je to rekao i Damiru Milačiću, možemo samo zamisliti reakciju sjajnog, toliko predanog stručnjaka... Ne čudi nas onda niti njegov odgovor na našu konstataciju da mu je nedostajao Amerikanac.
- Meni nije nedostajao - kratko je kazao Milačić, više je no očito da je negdje pukla ljubav Cissea i Alkara.
Sinjani su na kraju poraženi u dinamičnoj i gledljivoj utakmici, evo što su nakon ispisivanja povijesti rekli Damir Milačić i najbolji Alkar, Mladen Tomašević.
- Zahvalio bih se publici što je došla u ovako velikom broju i na pravi način pokazala primjer hrvatske košarke, tradicije i Sinja. Maligani su pokazali da su broj 1 navijači. Igračima imam za zamjeriti jedino koncentraciju u obrani jer smo neke pripremane stvari jako loše odradili, pogotovo kroz drugo poluvrijeme - rekao je Milačić i dotakao se najvećih razlika koje je uočio između hrvatske i europske košarke u ove dvije utakmice.
- Mi smo danas odradili neke akcije koje se mogu vidjeti tek u Euroligi. Bilo je briljantnih stvari. Nedostaje nam težina na poziciji “pet”. Tu participiraju nama preskupi igrači, a oni koji imaju težinu, ne mogu odgovoriti zahtjevima igre. Izabrao sam mobilan sastav, ali nemamo iskustva igranja Europe. Sa Šibenkom sam se prve godine Alpe Adria Kupa mučio, a druge godine smo skoro došli do polufinala. Iskustvo ne možete kupiti - rekao je Milačić.
Isto pitanje postavili smo i Tomaševiću, koji se lavovski pod košem borio s Bristolovim Amerikancima.
- Prvo smo zamijetili atleticizam, igra se jednostavno brže i jače. Moramo se što prije na to prilagoditi - zaključio je Mladen, dok mi možemo zaključiti da su hrvatskim košarkaškim sladokuscima i romanticima, kojih itekako još uvijek ima, jako nedostajala europska nadmetanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....