Utakmicu između Zagreba i Cibone iz gledališta je, u društvu sina, pratio i Željko Pavličević, legendarni zagrebački, hrvatski i europski trener, koji je u svojoj prvoj trenerskoj sezoni s Cibonom osvojio kup i prvenstvo bivše države, da bi sljedeće sezone, 1985/86, s Draženom Petrovićem postao prvak Europe u Budimpešti. Još jedan naslov prvaka Europe osvojio je u sezoni 1990/91. u Parizu sa Splitom i Tonijem Kukočem, i to bez do tada ključnih igrača Rađe, Ivanovića i Sobina.
Nedostatak financija
Dugi je niz njegovih klubova, i Zagreb je jedan među njima, u sezoni 2007/08. vodio je momčad iz Trnskog do naslova pobjednika Kupa Hrvatske. Jesu li malo proradile emocije?
- Zagreb je meni drag klub, s kojim sam osvojio jedan meni ali i klubu iznimno važan trofej Kup Hrvatske. I moram reći da je Zagreb praktički s juniorima zapravo odigrao dobru utakmicu, pogotovo šuterski. Cibona je ušla nekako s pola gasa i trebalo joj je puno energije da na kraju pobijedi.
Pratite očito domaću ligu i iz dalekog Japana.
- Pratim sve, naravno. Pratim i regionalnu ligu, ovo čudo koje je Budućnost napravila.
Regionalnu ligu, u kojoj Hrvati nisu baš bili sretne ruke. Osim Zadra u samim začecima i prije nekoliko godina Cibone, hrvatski klubovi nisu uspijevali pobijediti u tom natjecanju.
- Svi mi na ovim prostorima problem imamo s odljevom igrača, ali osnovni je problem, po meni, nedostatak financija. I Slovenija je u tim problemima, Srbija, pak, živi na račun toga kako je koja grupacija na vlasti.
Klupska košarka u Hrvata očito se onda reflektira i na reprezentaciju.
- Apsolutno. Mi imamo isti sindrom kao i neki drugi, što imaš bolje igrače, to si slabiji u ovim kvalifikacijama jer imamo igrače u NBA ligi koji u ovim ciklusima ne mogu doći. No, čudi me što FIBA nije uspjela postići dogovor s Euroligom, to je presedan koji, recimo, u nogometu ne prolazi. Ali tu bih povukao paralelu s rukometom, koji također nema jaku domaću ligu, ali je na planu reprezentacije napravio strašne pomake i u žiži je javnosti. Kod njih je reprezentacija napravila strašno puno na popularizaciji njihova sporta. Ne vidim razlog zašto to ne bi mogla napraviti i košarka, koju ljudi kod nas iznimno vole i cijene.
Duhovi prošlosti
Gledali ste utakmice naše reprezentacije?
- Gledam sve, i one s Nizozemskom i Rumunjskom, i stvarno mogu reći da je bilo loše. No, ne možemo tu kriviti samo igrače jer je cijeli sustav krivo napravljen, samo su tri dana za pripreme, tu se ne može puno toga napraviti, pogotovo ako igrač dođe nepripremljen u reprezentaciju. Tek se možda moglo malo više na psihološkom planu, i zato mislim da je tu trebao na klupi biti neki iskusniji trener. Da se ne shvati krivo, ne mislim da je Skelin loš trener, ali ovo je za njega bila jedna vrlo nezgodna obaveza i platio je visoku cijenu kao mlad jer sada ga mnogi gledaju drukčijim očima.
Vi nikada niste imali čast biti izbornikom naše nacionalne vrste, dok ste dobili povjerenje u Japanu, u Hrvatskoj su vas zaobilazili. Iako ste jedini domaći trener koji je na klupskoj razini osvojio dva naslova prvaka Europe s dva različita domaća kluba, Cibonom i Splitom, ono što nije uspjelo niti jednom velikom treneru iz regije. Zašto vas nikada nije bilo na klupi reprezentacije?
- Vuku se neki duhovi prošlosti, rekao bih. Možda zato što sam vani pa sam izvan vidokruga, no košarka je jedna. Ali kada me već to pitate, otkrit ću vam nešto. Nedavno, kada sam se vratio iz Japana, dočekalo me sijaset pitanja poznanika, ali i običnih ljudi na ulici, što je s našom košarkom i zašto mene nigdje nema. To me ponukalo da prije nepuna dva tjedna nazovem predsjednika HKS-a Stojka Vrankovića i otvoreno mu kažem da sam u stanju odraditi sljedeće dvije utakmice, Italiju i Rumunjsku, bez ikakvih financijskih uvjeta, samo da se reprezentacija plasira u sljedeći krug. A nakon toga je na Savezu da odluči u kojem smjeru želi ići dalje. Htio sam pomoći, pa sam napravio ono što inače nikad nisam i ne bih, nazvao sam i ponudio se.
Nisam ogorčen
I, kakva je bila reakcija?
- Vranković je rekao da je to dobra ideja, no mislim da je sada o tome deplasirano govoriti jer sam čuo da su već pronašli drugo rješenje. I to je super, glavno da su ga našli. Nisam ogorčen, da me ne bi krivo shvatilo, ponavljam, samo sam htio pomoći.
Dugo se govorilo “košarka košarkašima”, sada napokon to imamo, ali zar vam nije čudno što vas nitko od tih nekad velikih igrača, koje ste i sami trenirali, nije nikada nazvao kada su preuzeli vlast i pitao za savjet ili vas uključio u rad?
- Čudno ili ne, prosudite sami, ali meni je čudno nešto drugo. Da košarka koju smo mi igrali - a bila je apsolutno negledljiva - dovede do raskola u košarci. Dino i Stojko su na neprimjeren način reagirali na kritike nekih naših košarkaških legendi, poput Skansija i Giergie. Kritike moramo prihvatiti i ne smije nam se više nikada dogoditi da za 10-20 godina netko postavi pitanje, “tko je taj Dino?”, ili “tko je taj Stojko?” Oni jesu i uvijek će biti naše košarkaške veličine, kao što to i jesu Skansi i Giergija. Moramo popraviti neke gabarite jer tko si može dopustiti ovakvo bacanje ljudi. I tu ne mislim na sebe, već samo kažem ono što sam pratio u javnosti. Usput, čestitam Dini na ulasku u Kuću slavnih, to je golema čast za njega, ali i cijelu hrvatsku košarku. On je to apsolutno zaslužio.
Nekako se stječe dojam da njima još uvijek nedostaje malo više diplomacije, pa se u svjetlu toga može gledati i izjava da se neće srušiti svjetovi ako se ne plasiramo na Svjetsko prvenstvo.
Akademija u Japanu
- Meni se to osobno ne sviđa, pogotovo kada znamo da imamo šest NBA igrača. OK, ne kažem da će svi doći, ali nek’ dođu dvojica, imat ćemo apsolutno drukčije šanse. To nije dobro ni za psihologiju košarke, za sponzore i navijače jer gubimo kontinuitet pojavljivanja na velikim natjecanjima. Iako, čudi me ta Rađina izjava jer nikada nije bio defetist kao sportaš, pa mislim da je možda ta izjava bila više dana pod pritiskom javnosti i kritika, koje su bile upućivane tih dana.
Spomenuli ste otkaze u reprezentaciji. Kakav je vaš stav prema toj pošasti? Nije li ih nekada bilo manje?
- Sigurno. Gledajte, igrači koji igraju vani navikli su na detalje, klubovi se tamo brinu o svemu, iako mi se čini da je Savez do sada, u onim okvirima koje može, osiguravao igračima zadovoljavajući tretman. No, pristalica sam da igraju oni koji to žele i vole jer reprezentacija nije nikakva prisila niti financijska nagrada. To mora biti ponos i čast.
Puni ste energije, kakvi su vam planovi za dalje jer očito o mirovini i ne sanjate, kamoli je planirate?
- U lipnju ću ponovo organizirati košarkašku Akademiju u Japanu za trenere i igrače, to je već tradicija, a onda... Gledajte, želim raditi i dalje, i volio bih se vratiti u europsku košarku jer mislim da je 10 godina u Japanu bilo sasvim dovoljno, tamo sam trener s apsolutno najduljim stažem. Naravno, ovisi samo o dobroj i ambicioznoj prilici.
Glavno je da se radi
Možda ima nešto kod kuće, u Hrvatskoj?
- Ha, oko Cedevite se uvijek vrti mnogo imena, ali moje nikad nije spomenuto, a rođen sam u ovom gradu. Ili Cibona, koja me u 20 godina nikad nije zvala. Dakle, tu očito ima nekih “podzemnih tokova”, no čovjek se navikne na sve, pa i na zmijski ugriz. Otupiš, i to te prestane smetati. Meni je glavno da sam stalno radio i nešto napravio gdjegod sam bio. Iako, da ne ispadne samohvala, bilo je i loših sezona, ali srećom puno manje od dobrih. Recimo da je statistički svaka šesta lošija.
Možda ste prerano počeli osvajati trofeje, možda vas ove današnje generacije ne poznaju dobro jer ste dugo u inozemstvu?
- Tko će ga znati, iako, kada smo već kod toga, Stojko mi je bio igrač u Panathinaikosu, a Dino je otišao baš te godine kada sam ja došao u Split. Ma, gledajte, život ide dalje, glavno da se radi. Još barem nekoliko godina, a onda možemo razmišljati o mirovini.