EVO ZAŠTO SLOVENIJA DANAS IGRA FINALE 'Možda smo nekada imali bolja imena na okupu, ali ovo je momčad. Ovdje igrači igraju jedan za drugoga'

Bila je zima, ne sjećam se više mjeseca, Bojan Bogdanović se taman vratio s gostovanja u Miamiju.

- Jesi li gledao utakmicu? Kako igra Gogi...

Gledao sam i, da, Goran Dragić odigrao je prošlu sezonu briljantno. Miran u Miamiju, u ugovoru za koji će dobiti 90 milijuna dolara, igrao je košarku u kojoj je mogao sve. Nije izgubio na brzini, mogao je vući po cijele dane kontre, nije izgubio niti prodor, ta čudesna lijeva ruka i dalje je bila za sve enigma, a samopouzdanjem dobio je i šut.

Bio je to kompletan paket.

- Sve se uči u životu. Goran Dragić lider je Slovenije, a kako se treba ponašati, kako treba biti profesionalac, to je naučio. Bio je u svlačionici Sunsa zajedno sa Steveom Nashom, trebao je samo upijati - kazao je nakon prolaska u finale Eurobasketa Igor Kokoškov, koji tada bio dio Sunsa.

Take care of the or the squad will make you pay! @Goran_Dragic finds @TheARandolph for a thunderous alley-oop! #EuroBasket2017 pic.twitter.com/XVqhsqSnkC

— FIBA (@FIBA) 31 August 2017

I doista, Dragić je poveo Slovence prema cilju u koji isprva ni sami nisu vjerovali. Osim njega.

- Idemo po medalju ovog ljeta.

Ovo mi znači sve

Bila je to prva izjava. Druga je stigla, i važna je za ovu priču, odmah nakon je Slovenija sredila Hrvatsku u posljednjem pokusu uoči odlaska na Eurobasket, pred krcatim Stožicama.

- Ovo je moje posljednje natjecanje za reprezentaciju. Opraštam se, a želim to učiniti s medaljom koju Slovenija nikad nije osvojila.

Od četvrtak navečer je imaju. Za nju su ponizili Španjolsku, bacili je na konopce, braća Gasol izgledala su nemoćno. Sergio Scariolo, također. Ali to nije odveć čudno. Goran Dragić negdje usput je pokupio slovensku zastavu, stavio je oko vrata i stao kod novinara SN u mix-zoni.

- Ovo mi znači najviše na svijetu. O ovome sam sanjao kao klinac i sada svoje snove ostvarujem. Uzbuđen sam, ponosan sam na svoju momčad jer ovo su mladi dečki. Igramo vrlo lijepu košarku i nadam se da nismo stali. U nedjelju nas čeka još jedna utakmica, idemo po zlato!

Bio je to Goran Dragić, lider jedne drukčije Slovenije...

- Možda smo nekada imali bolja imena na okupu, no ovo je momčad. Ovdje igrači igraju jedan za drugoga. Tu nema egoizma, svi znaju što trebaju raditi i to je ključ za uspjeh.

Mi smo sada Slovenija

Onda je zapalio na presicu i tu na pitanje povlačili se doista nakon ovoga, nakon ovakvog uspjeha, bubnuo...

- Ako ostane Igor Kokoškov, ostat ću i ja. Ali, vidite, treba pričekati. Nije realno da on ostane, ima ugovor u NBA-u, a Slovenija ide u kvalifikacije i to mora netko voditi. Pričekajmo da sve ovo završi, onda ćemo biti pametniji. Kad se odmorim, bit će sve jasnije. Koliko će ova odluka ovisiti o supruzi? Pa ona je tu najvažnija, zar kod vas nije tako?

Goran Dragić stigao je i podbadati. Bio je lepršav kao na parketu.

- Ovo je vrhunac moje karijere. OK, nisam bio na Igrama, ali i uoči ovoga sam govorio da idemo po medalju. Sad je tu sve. Morao bih malo odspavati. Ali ne shvaćam još nešto...

Bio je kraj utakmice, a Slovenci su ostali u čudu. Iako su vodili 20, kao da nisu vjerovali. Uhvatili su se nekako nespretno za ruke, krenuli se klanjati tribinama, Saša Zagorac ih je skupljao po terenu, da si još jednom daju ruke, a Dragiću je sve to bilo smiješno...

- Vidjeli ste što nam se dogodilo. Završava utakmica, a mi se ne znamo ni veseliti! Otišli smo u svlačionicu i shvatili da nismo ni znali kako se ponašati u slavlju. Sutra će već biti lakše. Ovo je nešto za što se živi, treniraš cijeli život dva puta dnevno, bole te koljena, imaš modrice po cijelom tijelu, a na koncu kad imaš medalju oko vrata, onda to naplati svu tu muku. I proslavit ćemo, baš hoćemo.

Kad već nije išlo na terenu. Ili će ići u finalu?

- U finalu moramo igrati, ne smije nam se dogoditi da samo dođemo tamo jer mi smo sad Slovenija. Amerikanci znaju reći, “don’t bring your name, bring your game”.

Onda je doletjelo pitanje, koliko je on sam promijenio mentalitet Slovenije?

- Svi smo radili za taj cilj. Bodrio sam fantje cijelo vrijeme. Uoči polufinala sam bio vrlo glasan. Rekao sam im, “možda smo prvi i posljednji puta u ovoj šansi, ali to smo sami zaslužili. I nema straha, moramo biti veseli u toj šansi, moramo imati osmijeh na licu. I kad bude teško, a bit će i takvih trenutaka, moramo imati osmijeh na licu. Ta energija od svakog od nas, onda će prijeći na suigrača”. Eto, to sam im rekao. I onda, Dončić se smije, ja se smijem, a to prelazi na sve ostale. I to je, po meni, ključ uspjeha.

Slovenija se nekada, poput Hrvatske godinama, nije smijala. Ona je izgledala stisnuto, stegnuto, pod milijun pritisaka. Ona je odrađivala košarku, ona je se nije igrala. Sada se Slovenija igra košarke. Hrvatska to još nije naučila. Pa ako nešto treba izvući kao pouku iz ove susjedske priče, onda je to ovaj pristup.

- U reprezentaciji su godinama svi bili nervozni i zato mi sve sviđa što smo usvojili taj NBA mentalitet. Svi smo profesionalci, znamo što treba raditi. I kad su obveze, onda su obveze, a kad je slobodno, svatko je od nas sam svoj gospodar. Ta sloboda, opuštenost, to je naš ključ. Prije toga nije bilo, svi smo bili stegnuti, živčani, nismo se tresli, ali nije to bilo ovako...