Uhvatili smo se u luda 24 sata Danka Brankovića. U finalu Kupa Krešimira Ćosića ovaj je 21-godišnjak, koji je izrastao do 215 cm, u subotu u Rijeci odigrao ključne role za Cibonin Kup kojega nije bilo u vitrinama nekadašnjeg dvostrukog europskog prvaka već devet godina.

Opalio je blokadu Filipu Bundoviću, istrčao kontru i zakucao te uhvatio ključni obrambeni skok te ishodio faul kad je Cibona trebala sačuvati prednost nad Cedevitom Junior za trofej. Onda je taj trofej i podizao, jer je s ozljedom Roka Prkačina, on postao kapetan Vukova. Usput je uzeo još dva trofeja, onaj SN za najboljeg igrača Kupa, kao i onaj za najboljeg strijelca finala.

Mnogima prvi trofej

Nije to sve, trebalo je proslaviti ovaj trofej, a slavlje je trajalo do dugo u noć u klubu, onda je tu bio i svečani ručak, da bi se u nedjelju navečer morao javiti Damiru Mulaomerovću, treneru koji je radio taktiku protiv Brankovića u subotu, a od nedjelje će ga kao izbornik pokušati maksimalno iskoristiti kao oružje protiv Švedske. Baš ludih 24 sata...

- O, fino smo proslavili, počelo je još u dvorani, svlačionici, a onda i u autobusu na povratku u Zagreb. Kad smo stigli nastavili smo feštu u klubu, bilo je baš super.

Branković (skroz lijevo) kao zamjenski kapetan podigao je pehar pobjednika i predvodio slavlje svoje momčadi u Centru Zamet

FRANKO COLORI/CROPIX

Bilo je vremena, ipak, i za vraćanje filma unatrag.

- Ovako, s hladnijom glavom, ne ostaje ništa drugo nego shvatiti da to što smo uspjeli napraviti mora nas činiti ponosnima, preponosnima i doista je to odličan osjećaj, posebno jer je mnogima to prvi trofej.

A ta je činjenica, da je to bila bitka za prvi trofej, cijelu stvar učinila i malo zafrknutijom. Naime, nervoza je bila tolika da se gotovo mogla rezati nožem. Vukovi su stigli s nepobjedivim nizom na Kup, ali opet, u finalu nije stajao iskusniji Zadar ili Split, u finalu je bila jednako mlada Cedevita Junior. I da, Vukovi su bili favoriti, da nisu osvojili, brzo bi se zaboravilo, znate već kako to ide, sve što su napravili do tada. I ta je misao morala negdje lutati po mladim glavama...

- Vjerojatno je to tako, ali tu je bila i ta činjenica da smo igrali finale. I možda je zdravo imati nervozu, puno je to bolje nego ući u utakmicu opušteno, Oni su mladi, mi također, niti jedni niti drugi nemamo iskustva s ovakvim utakmicama, a usto riječ je protivniku koji je vrlo nezgodan. Mi smo tijekom sezone znali i te kako opeći u utakmicama u kojima smo imali neki laganiji pristup i to nas je naučilo da tako više nikada ne smijemo. Nije išao šut, ali vratili smo to obranom, zicerima...

Hladna glava i fokus

Je li spavao uopće između polufinala i finala?

- Ma jesam, valjalo je primiriti um koji je uzbuđen, a tijelo je umorno od utakmice iza. Međutim, nekako dobiješ mirnoću, smiriš se, dobiješ tu hladnu glavu i fokusiraš na cilj.

Danko Branković danas ima 21 godinu, MVP je završnice Kupa, reprezentativac oko kojega nema spora, sve to tako nije izgledalo u njegovim razvojnim godinama. Zapravo, Branković se sporije razvijao, kao što se sporije, prije svega fizički, razvijao jedan Vito Kučić u dresu Cedevite Junior. Neke jednostavno treba čekati...

- To što osobno nisam bio pod povećalom već u tim razvojnim godinama za mene je na neki način bilo i dobro. Nije se pumpala priča o meni, nisam toliko bio pod reflektorima i dobio sam vrijeme da se razvijam u sjeni. Da, to je ona stara priča o retardantima i akcelerantima, a ovima prvima, posebno kao je riječ o centrima treba nešto više vremena. Tu sam ja najbolji primjer, jer moj razvoj je išao postepeno, razmišljao sam o sljedećoj stepenici znajući da mora doći mojih pet minuta.

Svi čekamo Prkačina

Upsut je pohađao i ozbiljnu zagrebačku gimnaziju. I dok se sve odvijalo, je li ikada razmišljao da se okrene školi?

- Škola je za mene uvijek bila opcija B. Doma su mi jasno postavili kriterije, ne mogu reći da su stvarali pritisak, ali škola je bila obveza. To se nije smjelo zapustiti, jer što ako se dogodi neka ozljeda, što onda? Tako je sada i s mlađim bratom.

OK, vratimo se na početak priče. Što se dogodilo sa Cibonom unazad mjesec dana? Kako je moguće da momčad koja je prije toga u dvadeset dana izgubila od Alkara i Zaboka sada djeluje najbolje u hrvatskom pokeru najboljih klubova?

- Jedini odgovor na to je jest da nas je zapljusnula nova svježina s dolaskom trenera Okorna. Dogodio nam se novi šok koji nas je sve pokrenuo. Shvatili smo da samo zajedništvom možemo igrati, dobivati utakmice. Onda su krenule pobjede, dobili samopouzdanje, stekli kontinuitet.

Što, prevedeno, ako smo dobro shvatili, znači da je u prvom dijelu sezone bilo i soliranja, individualnih akrobacija...

- Naravno, i to je onaj dio koji smo između nas pokušali zatomiti, uništiti. Nekada smo u tome uspjeli, nekada nismo. Međutim, problem je bio taj naš mentalitet, on je bio loš. Dođe Alkar, koji je zadnji, a mi imamo stav “ok, idemo ih ‘našodrati’, pa doma”. A tako se ne može ući niti u jednu utakmicu...

Sada je to druga pjesma, sada je ova momčad puna samopouzdanja, a uskoro će biti jača, jer će tijekom ožujka Branković predati svoju traku koju drži na čuvanju do povratka Roka Prkačina.

- Taj povratak svi jedva čekamo, jer on će nam biti velika pomoć i s njim ćemo biti puno bolji. Posebno će se to vidjeti u utakmicama poput ovih koje smo odigrali u Rijeci. Taman je on nedostajao da se obje utakmice, i ona u polufinalu i ona u finalu ranije od završnica stave pod našu kontrolu.

Cibona je, ipak, sada postala momčad koju će drugi loviti. I druge će trenutačni status Vukova napuniti dodatnim motivom?

- I nadam se da će se svi dignuti do završnice sezone, do borbi za naslov prvaka. Bit će to tada još zanimljivije, bit će to sudari još jačih protivnika, a nas će tjerati da se ne opuštamo, da radimo kao i do sada.

Pregovori već traju

Danko Branković, međutim, možda igra svoje posljednje mjesece u Ciboni, jer mu ugovor istječe na koncu aktualne sezone. Iako pregovori s Dankom, odnosno Miškom Ražnatovićem, Brankovićevim menadžerom, traju već neko vrijeme, još uvijek nema bijelog dima. Ostaje li ili odlazi Branković iz Cibone?

- Cibona je moj klub, a kako će to na kraju sezone izgledati doista ne znam, te stvari vodi moj menadžer. Što se tiče mog cilja, on je i dalje isti, ja želim jednog dana stići do NBA lige, hoće li to biti ovoga ljeta, hoće li to biti idućeg ljeta, hoću li negdje drugdje uhvatiti NBA ili kroz Cibonu, vidjet ćemo...

Zar ne bilo logičnije da se taj NBA, ako to već ne bude ovoga ljeta, dočeka baš u Ciboni, s punim ovlastima, kakve uostalom, već i sada ima?

- Dokazao sam kroz ovu sezonu koliko mogu, a klub to sigurno primjećuje. I da, možda bi to bilo najbolje za moj razvoj, ali, kažem, sve ćemo vidjeti.