Aco Petrović rekao je da im je savršeno odgovaralo pripremati se u sjeni nogometnog Eura. “Tako ćemo imati potpuni mir i moći ćemo se posvetiti samo radu”. Premda Petrović nikad nije slovio za trenera koji je volio mir i tišinu, teško se sjetiti kad su to košarkaši posljednji put imali medijski ili navijački presing uoči velikih natjecanja. Nisu ga imali čak ni prošle godine kad smo u Zagrebu bili domaćini skupine Eurobasketa. I tada je dvorana često bila gotovo poluprazna, a televizijski prijenosi bilježili su neusporedivo slabije rezultate od ovih koje su sada imali Vatreni.

Odbijaju se predati

Hrvatski košarkaši, naime, već godinama uporno odbijaju sebi priznati da je zanimanje nacije za njihove utakmice dramatično potonulo u odnosu na nezaboravne dane iz Barcelone 1992. Navijači kojima je Dražen godinama bio idol ravan Messiju u Barceloni, koji su punili dvorane ne pitajući je li s druge strane Borac iz Čačka ili Sloga iz Kraljeva, već su odavno desetkovani, nezainteresirani za hrvatsku košarku. Nada u njihov povratak, nada u probuđenu emociju nacije košarkašima se vratila na Eurobasketu u Sloveniji 2013, ali trajala je jako kratko. U stvari, do polufinala jer u Ljubljani smo posljednje dvije utakmice kombinirano izgubili s više od 40 razlike. Reprezentacija koja se predaje u uvodnim minutama utakmica nikad neće biti izbor navijača, barem ne na ovim prostorima...
Nada u odlazak za Rio ostala je vjerojatno posljednja šansa generacije koja je po mnogima odavno izgubljena i promašena, ali koja se uporno odbija predati. Gazimo ih kritikama već desetak godina, ali oni su tu, uporno se vraćaju, uporno nam poručuju da oni mogu i vrijede. I što je najvažnije - žele.

Na žalost, malo tko im vjeruje, sve je manji broj onih koji ih doživljavaju jer iza njih je cijeli niz neuspješnih europskih i svjetskih prvenstava, pa i Igre u Pekingu.
Nije, međutim, problem bio u rezultatu, ili samo u rezultatu. Uvijek je dojam bio nešto gori. A to ubija svaku emociju, svaku nadu u povratak navijača na tribine, ili barem pred tv-ekrane. Čak ni igranje u Areni Zagreb nije promijenilo navike igrača. I tamo smo gubili utakmice od suparnika iz niže klase, s igrom bez žara, koji bi zagrijao navijače. I svih tih godina ni jedan izbornik nije to uspio promijeniti. Ni Repeša, ni Vranković, ni Perasović... Posljednji smo put osjećali ponos gledajući naše, pa onda i kad su gubili od Španjolske, kod Nevena Spahije 2005. na prvenstvu u Srbiji i Crnoj Gori.

Manjak kvalitete

Nikad nam košarkaški eksperti nisu uspjeli objasniti zašto je tako, iako priča o manjku kvalitete svakako stoji. Najboljih 30 klubova svijeta egzistira u NBA ligi, a nas tamo nije bilo godinama. Ili smo, kao prošle sezone, bili prisutni u potpuno nebitnim (Rudež, Dukan), ili tek solidnim ulogama (Bogdanović) u klubu koji se smjestio na dno lige. Za one koji malo slabije prate NBA ligu, cijeli niz igrača iz Europe u njoj igraju važne pa i naslovne uloge u vrhunskim klubovima. Igrače vrijednosti Modrića, Rakitića, ili Mandžukića hrvatska košarka jednostavno nema.
I čemu se onda možemo nadati na kvalifikacijskom turniru u Torinu? Ako ćemo realno, šanse da odemo u Rio nisu baš velike. Italija i Grčka imaju bolje momčadi i bolje igrače. Potvrdili su to i ljudi iz košarke koje smo anketirali, svi vjeruju da možemo u Rio, ali nitko nas od njih ne vidi u ulozi favorita. Međutim, Grčka je žestoko oslabljena, a Italija je već godinama momčad koja se zna raspasti čim dođe na parket u utakmici koja nešto znači.
Nisu, dakle, oni nikakav bauk, nisu nogometna Njemačka, recimo da su u rangu Češke i Turske. Dobri, neugodni, ali daleko od onih najboljih... I zato nada postoji, zato Rio nije nemoguća misija. Pitanje je tek je li moguća misija od hrvatskih košarkaša napraviti momčad? Je li moguće dočekati da se i oni “bacaju na glavu”, kao što su to znali raditi rukometaši, ili sada najsvježije nogometaši na Euru? Možemo li dočekati da nas Šarić, Bogdanović i društvo vežu uz televizore, da probude u nama iskru radosti i ponosa, da nas vrate u Draženovo vrijeme kada smo košarku doručkovali i večerali?
Odluka je samo njihova. Igrača i izbornika Petrovića. Žele li to ili ne? Ili će nas opet s figama u džepu uvjeravati da im je dres svetinja? A nije, na parketu se lijepo vidjelo da nije. Kao što se na Euru u Francuskoj vidjelo da je Modriću i suigračima stalo. I to jako...