Sjajno je bilo vidjeti se ponovno s Acom Petrovićem sada u Zagrebu. Poznajemo se jedno sedam godina, otkako je postao izbornik brazilske reprezentacije. Odličan trener. Zapravo, sada ste me podsjetili da kod kuće imam tenisice s hrvatskom zastavom, s predstavljanja suradnje s Jordan Brandom. Potražit ću je kada se vratim kući i poslati, s neskrivenim osmijehom pričao nam je Diego Garcia, Brazilac s adresom u Los Angelesu.
Direktor sportskog marketinga za Sjevernu Ameriku Nike Basketballa u Hrvatskoj nije bio u toj ulozi, već je kao marketinški stručnjak gostovao na Sunset Media Festivalu. Razgovarali smo, pak, u Zagrebu u prostorijama Harvard Club of Croatia, jer je za cijeli njegov dolazak u Hrvatsku posredovao Igor Zgrabljić, prvi čovjek hrvatske harvardske zajednice.
Diego Garcia odrastao je gledajući i trenirajući košarku, a kasnije je svoju strast povezao obrazovanjem i stvorio si "dream job".
Kad smo već kod Brazila i košarke, tko vam je najdraži igrač?
Jako teško pitanje, jer sam jako dobar prijatelj sa svim tim dečkima, obožavam ih. Ipak, impresioniran sam onime što Marcelinho radi, s 42 godine je MVP ACB-a (španjolska košarkaška liga), to je nevjerojatno. Sretan sam zbog njega, Leandra, Thiaga... svih njih.
A Oscar Schmidt? Bio je veliki suparnik Dražena Petrovića...
- Definitivno, on je naša legenda.
Može li košarka ikako ugroziti popularnost nogometa u Brazilu, s nekom ili više zlatnih medalja?
- Ne, ne znam niti želi li tako nešto, jer je nogomet dio brazilskog DNK. I ja sam košarkaš, ali sam u srcu nogometni navijač. Zapravo, postoji vrlo lijepa kombinacija košarke i nogometa, kemija između njih. Košarka to niti ne pokušava, jer je svjesna da ne može zauzeti to mjesto. U Brazilu košarka ima suparnika u odbojci.
Poslovni put vas je iz Brazila doveo u SAD. Koliko se posao marketinškog stručnjaka mijenja, s obzirom na poplavu društvenih mreža? Je li danas teže? Svi imaju mobitele, televizija se minimalno gleda...
- Rekao bih da je izazovnije zato što se toliko toga događa. Ali to znači i da ima više prilika. U prošlosti je bilo koji brend ili sportski kolektiv morao proći kroz TV kanale, a sada se može komunicirati izravno sa svojom bazom navijača. Izazov, jer sada svatko može ući u industriju, a na nama je da se prilagodimo tehnologiji.
Što danas radi razliku na tržištu? Nikad nije bilo više kanala komunikacija, zvijezda, ikoni, legendi...
- Moj osobni pristup i iskustvo, a to ne mora nužno predstavljati i pristup Nikea, je da zbog stvari koje ste naveli moraš biti vrlo autentičan. Ljudi sve više žele znati što se krije iza superstara. Tko si ti kao ljudsko biće, kroz što si sve morao proći, i kroz što prolaziš. Mislim da takve stvari jako rezoniraju s ljudima. Dakle, mislim da je sposobnost razumijevanja ljudskog bića, osim što je samo superzvijezda, za mene ono što danas čini veliku razliku. Mislim, upravo zato što im pristupam kao ljudskom biću. Svaka situacija bit će potpuno drugačija, zar ne? Jer imate različite osobnosti, različitu pozadinu, različite priče. Najteže je pronaći način kako se probiti kroz svu tu buku, i upoznati ljudsko biće. Ponavljam, to je samo moje mišljenje i moj pristup.
Vrijeme donosi svoje, potpuno različito od onoga što smo vidjeli u filmu "Air", koji prikazuje kako se Nike izborio za Michaela Jordana...
- I meni je taj film bio jako zanimljiv, da vidim kako se u ono doba radilo. I onda, kao i sada, jako je bio važan "jedan na jedan" odnos s klijentom, i film pokazuje dosta, kad je o tome riječ. Ako uspijete doći i do obitelji samog sportaša...
Kako se treba reagirati u kriznim situacijama, poput onih koje je Ja Morant imao kada su se pojavile njegove snimke s oružjem?
- To što se njemu dogodilo, dogodilo se i mnogim drugima, ali nekada, prije, recimo, 30 godina, nije bilo društvenih mreža, Instagrama, TikToka... pa puno ljudi nije niti znalo za to. Ne mogu govoriti o konkretnom slučaju, govorim indirektno, ali vraćam se na ono što sam ranije govorio. Važno je znati s kime radite, i to će vam puno pomoći. I sportaši su ljudska bića koja prolaze kroz stvari za koje javnost ne zna. Kao što se bavimo novom generacijom konzumenata, tako je i sa sportašima. I jedni i drugi imaju telefon u ruci gotovo čitavo vrijeme. A tu su i drugi ljudi, koji vas mogu snimiti telefonom, i onda se ono što se dogodilo multiplicira deset puta. Čak i kad ne napravite ništa loše. I svi prolazimo kroz to. I ja moram paziti što objavljujem. A što se tiče Moranta, on se smirio, od toga je prošlo dvije godine, i naučio je lekciju. Osobno mogu reći da je naučio svoju lekciju, i sada je s njim "business as usual".
U vašoj biografiji stoji da se bili uključeni u dolazak Kobea Bryanta u Brazil, kakav je dojam ostavio na vas.
Čovječe, osobni kontakt s Kobeom je jedna od vjerojatno najboljih sjećanja u mojoj karijeri. Vrlo osobna, jer sam odrastao gledajući ga kako igra. I tada je bio nešto više od same košarke. Bio je tako stvaran i živahan, znatiželjan... Kao na terenu. Postavljao sam mu pitanja, spremno je odgovarao, i to me je puno inspiriralo u karijeri. I naučio sam puno. Njegovu tragediju jako sam teško podnio. Prošlo je već pet godina, a ja je još uvijek procesuiram. Kao da to nije stvarnost. Posebno se tako osjećam kada naletim na neki njegov citat, a to je često.
Pohađali ste Harvard. Kako komentirati odluku predsjednika Trumpa o zabrani pohađanja međunarodnih studenata i smanjenju financiranja tog sveučilišta?
Školovanje na Harvardu je nevjerojatno iskustvo. Nadam se da će ljudi i dalje imati pristup, jer Harvard mijenja život. Politička situacija je složena, posebno u SAD-u, i nadam se da će pronaći rješenje te kako će međunarodni studenti i dalje imati pristup Harvardu.
Živite u Los Angelesu, brine li vas što će vas dočekati kada se vratite u LA?
Iz Brazila sam, iz Sao Paula, i u velikim gradovima se događaju fizički sukobi, više nego u drugim gradovima. Iako ih ne želim, znam da je to dio političkog procesa koji sam ja već vidio. Zabrinut sam, ali ne previše. Barem dok se ne vratim u LA, i vidim sam što se događa. Nikad ne želiš pročitati da u tvoj grad dolaze marinci ili Nacionalna garda. Nisu to obični neredi, nego nešto veliko. I tek sada shvaćam da je veće nego što sam prvi put mislio. Nadam se da će sve strane shvatiti da nasilje nije rješenje, nego da se mora razgovarati.
Kakav su dojam na vas ostavili hrvatski košarkaši?
- Bogdanovića se još sjećam s OI u Riju, mislim da nam je zabio preko 30 koševa. Pobijedili ste nas, pa vas taj dan nisam volio, haha... Sjećam se "super Marija" (Hezonja), kao navijač. Zubac je sjajan u Clippersima, jedan od najboljih centara u ligi. Promijenio je igru, svake sezone napreduje. Nema baš puno visokih igrača, centara, koji su tako dobri i uspješni kao "Z". Zabavno ga je gledati. Za Šarića mi je žao što ga je ozljeda usporila. Gledao sam ga uživo kako postaje MVP SP-a za igrače do 19 godina u Pragu. Bio sam tamo s Brazilom. Čovječe, kakva je to košarka bila. No, NBA je težak, iznimno kompetitivan. Dogodi vam se jedna stvar s tijelom, ozljedom, i putanja vaše karijere se promijeni.
Boravak u Hrvatskoj završili ste posjetom Muzeju Dražena Petrovića.
- Prema mojem mišljenju, to je jedna od najljepših priča u povijesti košarke. Božanska poput Kobeove. Njih dvojica nadilaze košarku. Nevjerojatno je koliko je toga Dražen Petrović napravio u vrlo kratkom vremenu, u razdoblju u kojem igračima iz Europe nije bilo lako. Bio je pionir, bek. Kažem, slično kao što sam spominjao kod Kobea. To za mene nadilazi košarku, njihove priče odjekuju izvan svijeta košarke. Ti dečki su igrali na najvišoj mogućoj razini, ali to nije sve. Posjet Draženovom muzeju, s Acom, upoznati i njegovu majku, nećaka, meni je to jako posebno. Osjetio sam posebno energiju, njegovu veličinu. I onda kada vidite još i dvoranu preko puta muzeja. Bio sam, i još uvijek jesam obožavatelj košarke, za mene je ovo vrhunac.
Komentari (0)