Hrvatske košarkaše mogao je izvući eventualno pedagog poput kultnog Srbina Limenog!

Ovo bi eventualno mogao izvući pedagog kalibra Limenog, ali naš Drveni nema nikakve šanse, proletjelo mi je mislima dok sam u nedjelju gledao kako nam se krepani košarkaški ponos trese na minus trideset protiv Češke. Ako vam je slučajno promakao, Limenog, amaterskog nogometnog trenera iz neke srpske provincije, još stignete pronaći na YouTubeu kako divlja za vrijeme utakmice, čupa kosu, penje se na kućicu i 90 minuta nepokolebljivo i bjesomučno, poput posljednjeg kočijaša, psuje žensku obitelj vlastitim igračima tako da se te sirote majke i sestre na kraju meča osjećaju kao seksualne robinje. Drvenog ćete, pak, ubuduće viđati na klupi Baskonije jer je završio posao s hrvatskom reprezentacijom.

Od trenera s međunarodnom reputacijom, kakvu Velimir Perasović nedvojbeno uživa, očekivali smo da u kriznim trenucima psihološkom infuzijom vrati nacionalnu momčad u život, da potezom znalca ne dopusti otklizavanje u provaliju već prije poluvremena, ali umjesto toga čovjek je kao i protiv Gruzije digao ruke na predaju, stopio se s klupom i pretvorio u komad dvoranskog namještaja, ukočio poput voštane figure.

Ne znam, možda se samo krajnjim naporom obuzdavao da ne objesi koga na vrh dvorane, iako ne treba prekrižiti niti opciju da je bolje od ostalih i na vrijeme shvatio kako je iz ovako depresivne skupine igrača jednostavno nemoguće izvući pozitivnu emociju, barem kakav tračak sportske drskosti ili elementarnog ponosa, ako su se već posvađali s logikom i uigravanim šablonama.

“NBA sam igrač sa šutom za tricu 1-10. Kad bih se barem mogao naljutiti na sebe, unijeti se suparniku u lice, isprovocirati suca da mi pokaže tehničku, baciti se na glavu, ali to onda više ne bih bio ja”, rezignira Damjan Rudež dok prazno pilji u točku na stropu. “Znam dobro o čemu govoriš, ali opet se tješim da je riječ samo o sportu. Tehničke neka skuplja trener, a to s bacanjem na glavu je obična izmišljotina Kostelićevih, precijenjena stvar. Mi trebamo skakati uvis”, filozofski je raspoložen Ante Tomić. “Jes’ vala precijenjena. Ja sam prob’o i završio na Hitnoj”, potvrdi Babo Bogdanović...

Ironija je, priznajem, lakši put nogometnom novinaru da sebi i drugima objasni ovo što košarkaški stručnjaci sada mrtvi ozbiljni nazivaju kataklizmom, jezom, užasom, tragedijom. Onaj trnovitiji put uključivao bi previše pick and rolla, mismatcha, atletskih “četvorki”, tranzicijskih poena i cijele te fensi-šmensi spike košarkaških lumena kojom se, među ostalim, utakmicu mrvi do elementarnih čestica, a da na koncu ponekad svejedno ostajete lišeni odgovora na osnovno pitanje - dečki, kako se gradi pobjednička momčad? Dajte, napravite nam jednu jer zaista smo se zaželjeli.

Od košarkaške reprezentacije ovog se ljeta očekivalo da izađe iz puberteta i napravi nešto veliko. Ne samo zbog bogatog nasljeđa hrvatskih klubova iz osamdesetih ili reprezentacije iz devedesetih, nego zato što se neka vrsta renesanse osjećala u zraku otprije dva ljeta i Eurobasketa u Sloveniji.

Tamo su, podsjetimo, naši završili četvrti; nakon uvodnog debakla protiv Španjolske “skupili su se” i nanizali čak sedam pobjeda prije polufinalnog pada protiv Litve. Bojan Bogdanović je završio turnir kao drugi strijelac u poretku iza Tonyja Parkera. Ante Tomić bio je treći skakač prvenstva. Godinu poslije na krilima tog entuzijazma Cibona je, premda jednom nogom u grobu, uspjela osvojiti ABA ligu s Darijom Šarićem u naslovnoj ulozi. Onda je napokon ovog ljeta nacionalna momčad dotrčala do Eurobasketa homogena i napumpana samopouzdanjem poslije devet uzastopnih pobjeda u pripremnim utakmicama.

Postojali su očito preduvjeti za daleki put već na ovom prvenstvu, ali onda je na neobjašnjiv način netko u ključnom trenutku pritisnuo gumb za samouništenje i sada smo ponovno na početku. Stariji igrači traže elegantnu odstupnicu, šefovi Saveza novog izbornika, po mogućnosti inkarnaciju Mirka Novosela (premda bi klimi i popularnosti sporta bolje odgovarao Ćiro Blažević), a momčad traži karakternog vođu i nove izazove. Navijači? Mizeran posjet utakmicama u Areni dokaz je da oni više niti ne traže izgubljeni kult reprezentacije. Ono što jednom bješe kultno poslije godina diktature postalo je otuđeno i skoro pa okultno. I na toj platformi sličnima postaju nogometna i košarkaška reprezentacija..