‘Kad završim karijeru živjet ću u šumi sa svojim psima i nitko me neće pronaći! Nisam baš društvena osoba‘

Kad je Velimir Perasović ovoga ljeta potpisao ugovor s Uniksom iz Kazanja i kad je nakon toga ruski klub potpisao Marija Hezonju, svima koju su malo dublje u košarci bilo je jasno kako bit to mogla biti jedna super suradnja.

Perasović je kroz trenersku karijeru volio imati posla s igračima koji djeluju neobuzdano, koje bi neki strogi treneri teško uklopili u sustav. Mario Hezonja nije od onih koji će stvarati bilo gdje problema izvan terena, ali na terenu je - i zbog činjenice da je tek u svojoj 26. godini života dobio povratkom u Europu status nositelja - često bio neuklopiv. Nadalje, znate i sami kako Hezonja ne daje intervjue, odnosno, kad ih je davao bilo je tu raznih interpretacija toga što je ili nije želio reći, pa su u međuvremenu odustali svi. Prvo Hezonja, a onda i hrvatski novinari.

I sada je u ruskom Kazanju, koji je u Euroligi skinuo Real Madrid, koji je u VTB lige proteklog tkedna sredio CSKA i drži tu čelno mjesto. Intervju koji je Hezonja dao objavljen je na kluspkoj stranici Uniksa, uoči utakmice Uniksa i Panathinaikosa, iz čijih je redova Hezonja ovoga ljeta prešao u Uniks.

Intervju donosimo u cijelosti...

Mario, rekli ste kako je jedan od presudnih činjenica zašto se stigli u Uniks bilo to što je trener Velimir Perasović. Zašto?

- Poznajemo se jako dugo. Trenirao me je u hrvatskoj reprezentaciji. A i bio je nevjerojatan igrač. Ne znam koliko ljudi razumiju koliko je Perasović bio dobar igrač. Primjerice, nekoliko je puta najbolji strijelac španjolskog prvenstva, znači najbolje lige Europe. Mislim da mi on kao trener savršeno odgovara. I stil igre nam sličan. Persaović je, ktome, izvrstan trener i psiholog, a i činjenica da smo Hrvati je odigrala svoju ulogu, jer ovdje u Rusiji, nemam nikoga. Tako da je to bila za mene laka odluka. Naravno, tu je bila situacija s Panathinaikosom, koja za mene nije bila laka. Pao je moja najdraža momčad i nakon povratka u Europu igrao sam za njih. Međutim, nismo uspjeli produžiti suradnju. Opcija s Uniksom ispala je za mene najbolje rješenje.

Komunicira li s trenerom i izvan dvorane?

- Ne. Jednostavno, ja baš nisam društvena osoba. Upoznavanje nekoga, zajedničko druženje meni ništa ne znači. Ali, govorimo istim jezikom, pa je ovo više nego dovoljno. A s trenerom se ionako ponekad viđamo i po deset sati dnevno, tu su treninzi, utakmice, letovi...

Kako je uopće Panathinaikos postao omiljeni klub Marija Hezonje?

- Klupska boja Panathinaiksoa je zelena. A to je moja omiljena boja. Bilo je to davno, mislim 2011. kada je Barcelona bila domaćin euroligaškog Final Foura, a tamo su igrali Siena, Real Madrid, Maccabi i Panathinaikos. Cijela gomila navijača stigla podržati Panathinaikos i tada sam ih prvi puta vidio uživo. Nisu to bili samo grčki navijači, nego i postali, bilo ih je nerealno puno. Mene je cijeli taj ugođaj Final Foura nadahnuo, shvatio sam koliko je to velik događaj. Tada sam bio tamo s juniorskom momčadi Zagreba, s kojom smo i osvojili juniorsku Euroligu. U pauzi finala između Panathinaikosa i Real Madrida nam je uručen trofej, a svi moji suigrači su nakon toga otišli sjediti na svoja mjesta, a ja sam produžio u sektor s navijačima Panathinaikosa i tamo ostao. Najvatreniji navijači, oni koji svugdje idu sa svojom momčadi su me tada zapamtili, pa kada sam s Barcelonom dolazio kasnije u Grčku, svi su moji suigrači bili na meti navijača, svi osim mene. Mene su uvijek voljeli, a s godinama je ta naša vezala samo jačala. Pratio sam i kako stoji košarkaška, ali i nogometna sekcija Panathinaikosa, ostao sam blizak s navijačima, komunicirao s njima na društvenim mrežama, čak i u NBA intervjuima spominjao Panathinaikos. I kad sam potpisao za Pao, upao sam u epicentar njihove podrške. Bila mi je to velika čast, jer i navijačima i meni je Pao velika ljubav.

Sada je u Rusiji nekoliko mjeseci, kako ide adaptacija?

- Ide to jako dobro. Volim sve. Ipak, ovdje i definitivno drugačije. Što točno? Običaji, na primjer. Ne primjer, ne mogu ništa naručiti iz inozemstva. A ne naručujem bombe, nisam kriminalac, igram košarku. Naručio bih odjeću, a ne mogu. Da sam ruski carinik, vjerojatno bih ja tako revno čuvao svoju zemlju, ali ovu situacija gledam iz svoje perspektive. I sve je samo na ruskom. Znam malo čitati, znam slova, ali ipak, volio bih da se ne stvaraju problemi ljudima koji ih ne pokušavaju stvoriti. A sve ostalo je zapravo, jako dobro. Posebno hrana, a tome se nisam nadao. Nisam još jeo ništa od tradicionalnih jela, nije da se nečega bojim, jer ja se ne bojim ničega, ali jednostavno nisam imao vremena niti prilike sve probati. Idem i jedem gdje mi se sviđa, nema tu vremena za eksperimente.

Reklo bi se da Hezonja nema nekih poteškoća.

- Pomalo razumijem ruski jezik, pa kao takav nemam jezične barijere. Međutim, malo ljudi ovdje govori engleski. Govorim to opet iz svoje pozicije, tako to izgleda. Moskva je međunarodni grad, u Kazanju je drugačije.

Novinar je tu Hezonju pokušao navući, napominjući kako je on Rus koji živi u najvećoj zemlji na svijetu i zašto bi uopće s nekim razgovarao na engleskom, kad mu je ruski dovoljan...

- Eto, pa ja to štitim. Ispada da ste u pravu, a ja nisam. To je razlog zašto želim naučiti ruski. Želim razumjeti druge ili nešto naučiti. Prije sam bio protivnik ove pozicije, a onda sam je shvatio i sada je branim. I ja bih se ponašao tako na vašoj strani.

Kad je stigao u Kazanj, na majici koju nosio pisalo je, "daj mi loptu i makni se s puta"...

- Zbog te majice je trener bio ljut na mene, jer je smatrao da tako šaljem poruku momčadi. Ali, istina je zapravo ta da je to bila jedina majica moje veličine u mojoj kući u Hrvatskoj kad sam kretao na put. Tamo ne živim, pa i nije bilo odjeće. Nema tu neke skrivene poruke, ali ta mi s majica dopada.

Kako izgleda tipični dan Marija Hezonje?

- Ustajem, razmičem zavjese, puštam svijetlo u stan. Zatim imam meditaciju i jogu. Pa onda trening. Provodim dosta vremena u dvorana. Onda idem negdje nešto pojesti. Ili čekam dostavu. Zatim slijedi odmor, do sljedećeg treninga. I spavanje, puno sna.

Slobodno vrijeme, odlazak u kino možda...

- Ne idem u kino. Ne radim ništa takvo. Ono što je drugima normalno meni nije, ha, ha, ha. Kada ste profesionalni sportaš, morate biti sebični. Moram se tako pobrinuti za svije tijelo, dati mu potrebni odmor, pripremiti se psihički i fizički. A za sve je to potrebno vrijeme. I to je ta moja profesionalnost, rutina. Shvaćam da u tome puno gubim. I nema sumnje da je život nekog drugog deset puta zanimljiviji nego moj. Ali, da bi u životu nešto postigli, morate nešto žrtvovati. I ja nemam vremena za družiti se s ljudima, šetati, ići u kino, bilo što takvoga.

A koji je glavni cilj Marija Hezonje?

- Moj glavni cilj je pobjeda. U svakoj utakmici. Kad se to prebaci na individualni cilj onda ja želim postati najbolja verzija sebe. Želim dominirati. I pobjeđivati s momčadi. Ovo je Europa, tu se broje samo pobjede i porazi. I ovdje se štuju sjajni igrači i highlightsi, ali na kraju dana u europskoj košarci je važan samo rezultat. Pojedince nitko ne pamti, možda samo one s kontinuitetom. I to je razlika između europske košarke i NBA lige. Sve je tu vezano samo za rezultat.

Vjerojatno se jedini sportaš s provjerenim Instagram profilom koji nikoga nije zapratio.

- Nije me briga za druge i to mislim na onaj dobar način. Ne zanima me nečiji osobni život, ne zanima me ono što objavljuju. Kako netko živi, tko mu se sviđa, ništa mi od toga nije važno. Želim vidjeti prazan ekran kada otvorim aplikaciju. Na Instagramu ponekad pogledam automobile i pse.

No, o društvenim mrežama nema dobro mišljenje.

- Što se mene tiče, bilo lijepo da ih uopće nema. Iskreno. Društvene mreže su zlo, apsolutno zlo, instrument kontrole. Ljudi se tamo čudno ponašaju. Izgleda mi ti kao javni WC, razumijete? Većina korisnika društvenih mreža skriva se iza maski. Osjećaju se nekažnjeno, a zapravo su to ljuti ljudi, često agresivni prema drugima. Stoga se držim što dalje od društvenih mreža. Nemaju one nikakve veze sa stvarnošću.

Na svom Instagram profilu ima fotografije u znak sjećanja na Kobea Bryanta i Dražena Petrovića. Tko je za njega veća legenda?

- To je kompleksno pitanje. Kobe! Uff... Ma, teško je to reći, Petrović ili Bryant? Težak izbor. Za nas Hrvate ime Petrović znači isto kao Kobe za ostatak svijeta. Zapravo su na istoj razini. Na žalost veličinu drugih počinjemo cijeniti tek nakon što umru.

Jednom he rekao kako nikada ne bi igrao za Real. Što još nikada ne bi učinio?

- Nikada neću biti prijetvoran. Ne znam. Hoću li ikada postati bloger? Pa kvragu, neću! Nećete to dočekati. Bio bi to najdosadniji blog ikada. Ne i ne. Ništa me od ovih modernih sranja ne zanima.

A što će raditi nakon završetka karijere?

- Živjet ću negdje u šumi sa svojim psima. I nitko neće znati gdje će me naći. Baviti ću se svojim poslom. Pokušati ću živjeti u maksimalnoj izolaciji.

I nećete biti usamljeni?

- Bit ću sam, ali neću biti sam. Ovo stanje duha se mora postići.