"Draga naša trenerice, falite nam. Teško je, naše misli su stalno uz vas.
Trudimo se biti jake, radi Nike, radi Loke, ali ne ide nam baš. Znamo da bi ste nam rekli “Dico moja, idemo dalje, idemo radit”. Ali lako je to reći.

Je, počeli smo trenirati, trudimo se, dajemo sve od sebe, noge nekako idu, ali glava ne radi. Valjda će proradit.
Trenerice, sada se ne možemo ni zezati na vaš i Lokin račun, ma trenerice naša, ništa nije isto.

Vaša dica će pokušat bit jaka, onakva kakvima ste nas učili da budemo, pokušat ćemo ostvariti ono što smo s vama razgovarali i dogovarali, ostat u ligi (seniorke), biti što bolje, osvojiti bar jednu medalju u mlađim kategorijama, da vam je možemo donijeti.
Tjedan dana, tjedan dana je prošao, ali vi ste s nama i uvijek će te biti, naša voljena trenerice.

Marljivost, upornost, ljudskost, odgovornost, itd., sve su to vrline kojima ste nas učili. Sve smo zapamtili, nećemo se više ponavljati i zahvaljivati, to smo napravili i mi i naši roditelji i to je vječno. Sretni smo i počašćeni bili što smo vas imali kao uzora, kao prijateljicu, kao trenericu…

Čuvat ćemo sve ono što smo zajedno radili i uradili i prošli, čuvat ćemo uspomenu na vas, čuvat ćemo vašu Niku i Loku.
Budite mirni i spokojni, jer mi smo vaša dica, vaši anđeli i uvijek ćemo biti s vama.

Volimo vas trenerice”

Tako glasi pismo koje su na Facebooku, kalendarski posljednjeg dana ljeta ispisale košarkašice jednog kluba. Tjedan dana nakon što ih je kao i svoju obitelj, cijelu sportsku zajednicu napustila njihova, kako je jednostavno i najljepše i najbolje zovu - Trenerica. Ona je Žana Lelas.

Vizija, ideja, ljubav

Znamo, trebali smo napisati “ona je bila”, ali... malo nam to još ne ide. Ne ide baš tako lako i brzo.

Nika je Nika Lokica, kći, a Loke je Vjekoslav Lokica, Žanin suprug. Sve one zajedno su Košarkaška akademija Žana Lelas. Riječ je o privatnom košarkaškom klubu iz Splita, koji je za najširi dio javnosti vjerojatno nepoznanica. Nije za one koji žive košarku, posebno žensku, ali za ostatak jest. Ništa čudno ako pridodamo da klub postoji tek pet godina. Nije još, rekli bi neki, ni za pučku školu sazrio, iako... Tu se već mnogi varaju. Košarkaška akademija Žana Lelas (pisat ćemo kraće, kako im na dresu piše KAŽL) u tih je pet godina napravila divovske, mega-korake, a seniorke su im uostalom ove sezone i debitantice u prvoligaškoj kategoriji.

Minule su nedjelje imale premijeru u Premijeri ligi. Gostovale su u Zagrebu, u ‘trojci’ Doma sportova. Protiv Trešnjevke. Iskreno, ma ne zanima nas baš toliko utakmica kao utakmica, rezultat, ne znamo ako ćemo ruku na srce ni odnose snaga. Idemo pogledati jedan, toliko se jesmo informirali, zanimljiv sastav, klub koji je izniknuo na temeljima ljubavi i entuzijazma i koji je onda u osvit realno dosad najvećeg uspjeha, ulaska i prve utakmice u Prvoj ligi, na tragičan način ostao bez trenerice.

S tim da Žana nije bila samo ni trenerica, dakako. Ona je utemeljiteljica tog kluba, njezina vizija, ideja, htijenje i ljubav je nukleus tog kluba. Uz sve to, kada su ženske ekipe u pitanju, što već znamo iz nekih drugih sportova, sasvim je drukčiji, puno prisniji, topliji i odnos između trenerice, stožera i igračica.

Pet ekipa u pet uzrasta

Početak utakmice bio je s minutom šutnje za Žanu. Na sredini parketa, u startnoj petorci je i djevojka s brojem 11. Nika Lokica. Na klupi je, pak, Vjekoslav Lokica, predsjednik kluba iako je on i puno više, ali o tomu ćemo kasnije.

Podbacivanje, lopta je i prvi napad za domaće. Koš za 2:0, a onda kreće i prvi prvoligaški napad KAŽL. Na vrhu linije za tricu, ali iza nje, ona cura s brojem 11. Prima loptu, pogled prema košu, skok i... trica! Prve koševe za KAŽL u Premijer ligi dala je Nika. E da, vidi ovo... Ma dobro, ajde nećemo, gledamo tekmu dalje.

Pola minute kasnije, Nika ima ulaz, pa asist za 5:2 za gošće. Sad nam je malo jasnije, ipak smo se ponešto i pripremili, kada su nam upućeni u žensku košarku rekli “mala Nika je veliki talent”. Činjenica, odličan play, iako smo zamijetili i sjajnu izvedbu jedne Ane Miše, pa Nele Ljubić. Dobro, to je samo jedna utakmica i uopće ne kanimo ulaziti u stručnu raščlambu, ostavljamo to nekom stručnijem.

Nešto drugo jesmo zamijetili. Trenerica je sada mlada Anita Rade. Tako piše, ali pokraj nje je Vjekoslav Lokica i bogami on je taj koji vodi, traži time-out, pa i galami (solidno), napada i suce. Uostalom, u prvoj četvrtini je jedan sudac nakratko pozvao trenericu “da si malo smiri klupu”.

"Ja sam bila Žani pomoćnica i ovo je i meni sada sve strano i prvi put. Prvi sam put vodila utakmicu. Sada mi je prvi put da dajem neku izjavu novinarima", nakon susreta će nam Anita Rade.

Djeluje pomalo i preplašeno. U takvim okolnostima što vam drugo preostaje nego odagnati misli i od tek završene utakmice, te početi o nečemu o čemu je potpuno unutra. Klub.

"Imamo u klubu djevojčice, uzrast do 13. Pa onda mlađe kadetkinje, kadetkinje, juniorke i seniorke. Ukupno pet ekipa, pet uzrasta."

Za pet godina postojanja, sjajno!

"Ukupno imamo oko 90 djevojčica i djevojaka."

Sve i da hoćete, želite ili pazite, u priči o ovom mladom klubu jednostavno je nemoguće da netko ne izusti njezino ime.

"Ma joj, ona mi još tako fali. Sve mislim da je ona tu negdje ipak, da nas Žana gleda", iskreno će Žanina nasljednica na klupi.
Koliko je u kvalitativnom pogledu ovo obećavajuća skupina sportašica pokazao je i ogled s Trešnjevkom. Debitantice u ligi su, naime, sredinom druge četvrtine već imale vodstvo 32:18. Uoči utakmice smo negdje pronašli u najavi cijele sezone, kako su ciljevi vrlo visoki. Nitko ni spomena recimo o samo “ostanku u ligi”.

"Nama su ambicije za ovu sezonu ući u Ligu za prvakinje, za što imamo šanse i vjerujem da će cure to napraviti za svoju trenericu Žanu."

Utakmica? A da... Iskreno, pa neka nam nitko ne zamjeri jer ovo je ipak samo jedna utakmica, samo 1. kolo, ali u sebi smo malo prekršili jedno osnovno novinarsko pravilo. Ono o potpunoj ravnodušnosti, objektivnosti, neutralnosti. Navijali smo blago za KAŽL. Onako, u sebi, nitko primijetio nije... Baš smo željeli da su curke ovu dobile. Poglavito stoga jer doista igraju jako dobro i jer su bile na pragu pobjede. Zato što su vrlo mlade (uglavnom 2003. i 2004. godište), uz iznimku kapetanice Josipe Zovko i ljetošnjeg pojačanja Ane Miše. I ono najbitnije, sve ostale igračice su ponikle u KAŽL.

Završilo je pobjedom Trešnjevke u završnici, slobodnim bacanjem, minimalno 62:60. Čestitamo i svaka čast Trešnjevki, zasluženo, ali za ovu je tekmu srce bilo na drugoj strani, pa nek’ zamjeri tko god želi.

"Je, bio sam ljut jako nakon utakmice i bilo mi je krivo, kako zbog toga što smo ovako izgubili, pred kraj, prosuli vodstvo, ali najviše... Ova nam je utakmica puno značila. Znate sve, znate zašto. Pa još da je bila pobjeda u ovakvim okolnostima, bila bi puno više od samo jedne pobjede. Teško nam je. Nije bilo jednostavno ni doći ovdje, igrati", tako zbori Vjekoslav Lokica.

Ovo su sve pobjednice

On je u klubu... sve. Predsjednik, financijer, sportski direktor, vozač, a bogami i trener.

"Najradije ne bih uopće pričao sad o klubu, pa da se nešto tu mi kao hvalimo jer... nije mi uopće do toga. Nije takva situacija."

Vrlo razumljive riječi čovjeka koji je prije manje od mjesec dana izgubio suprugu. Prije dvije godine oca, majku, pa i prvu suprugu. U dvije je godine ovaj čovjek pretrpio udarce za tri života. Shvaćamo ga, ali pokušavamo opet, ma koliko to bilo čudno, obodriti. Ovaj se čovjek može jednim itekako pohvaliti. S klubom! S tim što ima, što je izgradio sa Žanom, s 90 mladih sportašica. Devedeset djevojčica i djevojaka!

Nije to malo. Tu je čak najmanje bitan broj koševa, trofeji, omjeri pobjeda i poraza. Mi ovdje i ne vidimo poraze. Ovo su sve pobjednice!

"U ovakvim danima, je. To mi je satisfakcija. Ovakva situacija koja nas je pogodila, za nas je jako teška jer Žana je držala puno toga. Od sportskog dijela, trenažnog procesa. Nenadoknadiv gubitak."

Ime Vjekoslava Lokice sportskim je zaljubljenicima već jako dobro znano. Riječ je o nekadašnjem nogometnom treneru, bivšem strategu Šibenika, Osijeka, Rijeke, Splita. Zagreba... Sada je, zadnjih pet godina potpuno u jednom drugom sportu i projektu.

"Na kraju sam praktički posvetio cijeli život ovomu. U neku sam se ruku odrekao svoje karijere, one prijašnje, nogometne, radi ovoga što sada imamo, radi kluba, košarke."

Taj dio nas zanima malo više. Je li bilo lako otići s nogometne klupe? Radili ste doma, ali i u inozemstvu...

"Nije bilo jednostavno, međutim ljubav prema ženi i kćerki mi je bila iznad svega. Slobodno to mogu tako reći. Doduše, bio je plan stvarno da se ovo ljeto, ovo koje je tek prošlo, da se vratim nogometu, međutim... dogodilo se što se dogodilo i od nogometa zasad nema ništa."

Žana i Vjekoslav su, dakle, prije pet ljeta oformili klub. Nije prvi, niti jedini privatni sportski klub u državi, ali ovakvi slučajevi jesu načelno rijetki. Na koje ste probleme nailazili?

"Nakon pet godina smo, baš ove 2021. ušli u proračun grada Splita, odnosno Splitskog saveza sportova. Dobivamo određeni iznos koji nije ni blizu onomu što trebamo. Mi smo klub koji je bio poznat, nadam se da će i ostati takav, po mlađim kategorijama. Sve naše mlađe kategorije su u pet godina osvojile 12 medalja. Svaku godinu prosječno dvije i pol medalje, ako se može tako reći. Ove godine smo od četiri kategorije, u tri srebrni na Prvenstvu Hrvatske. Cure do 13 godina, do 17 i do 19. No, u čemu je “kvaka”? Svaka ta medalja košta 50-60.000 kuna. Ima klubova Premijer lige koji se s tim uopće ne bave. Prvo imamo ligu, regionalni dio od Dubrovnika do Zadra. Tu trošiš, putuješ, pa onda polufinalni turnir s tri utakmice, pa završni... To su vam sve troškovi i zato kažem, jedna medalja 50-60.000 kuna. Mi smo osvojili tri medalje, to vam je cca 150.000 kuna."

Za putovanje od 12.000 kn

Je li barem jednu medalju “pokriva” Grad svojim izdvajanjem?

"Otvoreno mogu reći, mi od Grada Splita dobivamo 360.000 kuna, ali mi plaćamo dvorane. Godišnji trošak samo najma dvorana nam je 80.000 kuna. Jedno putovanje samo, iz Splita do Požege, mini-bus košta 12.000 kuna. Bez ičeg drugog."

Evo vam prilike onda reći, kako ovakvim klubovima može pomoći država? Ne govorimo o pomoći Petkoviću ili Livaji, nego ovakvim projektima s 90-ak mladih sportašica, djevojčice su još neke.

"Ne možete nikoga natjerati da daje novac. Nažalost, Zakon o sportu i Porezni zakon nije dobro riješen da bi itko pomagao sportu, posebno manje sportove. Ženski sportovi su zapostavljeni", veli Vjekoslav Lokica.

Koliko ste pokojna supruga i vi uložili dosad svojeg novca i koji je bio motiv? Vratiti vam se neće ništa, to je jasno kao dan.

"Ni govora. Ovdje nema transfera, ni sponzora. Imamo 4-5 sponzora i ukupno 30-40.000 kuna od njih. Sretni smo jako i s njima jer treba poštovati svakog, svakog tog privatnika koji je dao nešto što može dati. Tako ja to gledam. Svakako bih spomenuo i ravnatelja OŠ Ravne njive u čijoj dvorani mi treniramo, to je gospodin Miljenko Bitanga. On nam daje besplatne termine, hvala mu jer da njega nema, slobodno ću reći da ni kluba ne bi bilo. Vrlo, vrlo teško. A koliko smo uložili Žana i ja, pa negdje oko minimalno 60.000 eura. Ma, ne žalimo ni za jednim, osim..."

Nezavršena rečenica Vjeke Lokice. Nije niti trebao jer je znamo. Kao i svi koji ovo čitate. Ima i netko tko sve ovo i dalje gleda. S nekih drugih dimenzija, sfera. Gleda ovo svoje čedo, ovaj klub i dalje i Žana. U Premijer ligi!