Bio je oduševljen Opatijom, u kojoj, pazite sad to, nije nikada bio. U Rijeci da, ali o Opatiji je samo slušao, govorio mu o njoj Ivo Nakić, bivši suigrač i igrač, ali do Liburnia kupa nije u njoj bio. Strastveni šetač uživao je u jutarnjim šetnjama uz obalu. I bistrio glavu, jer u rukama mu je jedna mlada momčad, slaže nešto novo, a gotovo tri desetljeća slagao je velike proračune i vrhunske igrače u sjajnu ideju. Sada je ovo jedna drugačija situacija
Željko Obradović (61), nakon 28 godina pečalbarenja u kojima je postao devet puta prvak Europe, ovoga ljeta se vratio na klupu Partizana. Bio je to grom iz vedrog neba, informacija koja je zatresla Beograd, regiju, Europu, ma cijeli svijet...
- Partizan je za mene nešto posebno, to je klub koji obožavam i od toga treba početi. S druge strane tražio sam neku novu motivaciju. Živio sam 28 godina u inozemstvu, pa je neki okidač bilo i to što sam želio provoditi više vremena s ljudima s kojima sam se mogao družiti samo tijekom godišnjeg odmora. Iza nas je sezona u kojoj je korona bila ključna, nije se moglo puno putovati i nadam se da je ta pošast iza nas. Da će se stvari vratiti u normalu. Mnogi ljudi, ne znam iz kojega razloga, ne shvaćaju kako je cijepljenje potrebno i najvažnije, posebno ta mlada generacija, pa koristim i ovu priliku da apeliram na ljude da se cijepe...
Kad ste sjeli na klupu na kojoj niste bili dugo, što vam je prvo prošlo kroz glavu, huk tribina koji će ga dočekati u Beogradu, moguća radost pri osvajanja trofeja...
- Svi se vraćaju na ono što je bilo i to je razumljivo. Sa sobom sam na miru, znam razloge zbog kojih sam došao, znam da nas čeka težak i naporan posao. Moje zadovoljstvo su igrači koji rade na vrlo dobar način. Čak i kad smo izgubili od Cibone i nismo igrali dobro, oni su se bacali po terenu, ginuli za svaku loptu. Sve je to proces, stvari se ne mogu promijeniti preko noći. Zajedno smo tek 15-ak dana, neki su tek odradili pokoji trening, Kevin Punter ima problema s ramenom, pa nije niti bio u Opatiji, tek će se priključiti. Ciljevi su tu, ja sam i igračima rekao da netko tko nema ambiciju ne treba niti biti tu. Glavni nam je cilj da uđemo u Euroligu, kroz ABA ligu ili kroz Eurokup...
S obzirom na Obradovićevu reputaciju, je li ljestvica dodatno povišena?
- Ne mogu pobjeći od toga. Otkako sam došao, svi Partizan stavljaju na mjesto favorita za sva natjecanja koje ćemo igrati. Koliko je to realno, ne znam, neka drugi procjenjuju. Time se ne bavim, moj posao su igrači, put koji moramo proći i put koji znam. Radit ću i više od sto posto i želim na igrače prenijeti energiju i motivaciju koju imam.
Klubovi s tradicijom
A može li se uopće kroz ABA ligu doći do Eurolige? Ugovora više nema, nejasne su tu stvari?
- Mislim da se može. Euroliga je ostavila tu rezervu, ali mislim da će momčad iz ABA lige uvijek imati svoje mjesto u Euroligi. Osobno mislim da je to malo, mislim da bi i Zvezda i Partizan trebali biti u Euroligi, zato jer Beograd za to ima sve uvjete, uostalom, svakog bi tjedna bila puna Arena s 20.000 navijača. Međutim, to ne znači da Cedevita Olimpija, Budućnost, Mornar ili Cibona nemaju istu ambiciju. Volio bih da ova regija bude u košarci kao nekada, kad je u vrijeme bivše Jugoslavije to bila najbolja liga u Europi.
Sve su glasnije priče o zatvaranju Eurolige. Kako vam se dopadaju takve ideje?
- Svi o tome pričaju, a koliko je to blizu ili daleko nitko ne zna. Postoji Board Eurolige u kojemu sjedi 11 klubova vlasnika i oni odlučuju o tome. Osobno mislim da ukoliko se ide prema zatvaranju Eurolige, onda bi svi klubovi u takvoj ligi trebali imati vlasničke udjele. Zatvaranje Eurolige značilo bi povećanje broja klubova u njoj. Postoji ideja da se u Euroligu ulazi kroz Eurokup, da prve dvije momčadi iz Eurokupa steknu pravo igranje Eurolige, kao što je bilo protekle sezone. Sve to ima smisla. Euroliga ne želi situaciju da se pojavi klub koji ima proračun za Euroligu samo sezonu ili dvije, pa onda nestane. Zbog toga rade sve te poteze. Nitko nije protiv toga da u Euroligu budu klubovi s tradicijom, klubovi koji proizvode igrače, no oni trebaju imati minimalne dogovorene proračune i jamstvo da će ih moći servisirati tri, četiri godine. Jer, nitko ne želi da se u Euroligi pojavi momčad na kojoj će ostali nabijati koš-razliku.
Ja sam samo trener
Država danas u Srbiji puno više investira u sport nego je to slučaj u Hrvatskoj. Koliko je to važno na ovim prostorima?
- Moje iskustvo govori, mogu se vratiti i u vrijeme dok sam bio igrač, kako je država uvijek pomagala sportu. Po mom sudu rješenje je da se klubovi privatiziraju. Zakon o sport bi trebao omogućiti španjolski model, po kojemu članovi kluba biraju predsjednika, tako je to u Barceloni ili Realu. I to su izbori, pravi izbori, kao za predsjednika Vlade. U Feneru se birao predsjednik sportskog društva, biralo je 28.000 članova. Na predsjedniku jest da predstavi program, ali mora imati i jamstva da će ga provesti, jer obećati može svatko. Mislim da bi bilo mnogo zainteresiranih za tako što i na ovim prostorima. Nadalje, postoji opcija po kojoj se može napraviti način da se velike tvrtke poguraju za investiranje u sport, kulturu, znanost, da im se takav vid investiranja odbije od poreza. Te simulacije, međutim, trebaju raditi stručnjaci, ja sam samo trener...
Splita, Cibone, Zadra nema već godinama na europskoj karti? Je li vam žao razine na kojoj su trenutačno hrvatski klubovi?
- Mi tu govorimo o klubovima velike tradicije. Split je bio tri, Cibona dva puta prvak Europe, kad meni netko kaže Zadar, ja prvo pomislim na košarku. Žao mi je što ti klubovi nisu na razini na kojoj su bili nekada, jer da jesu i ABA liga bi bila bolja. Postoje i dalje entuzijasti koji nastavljaju raditi i želim im sve najbolje. Vidimo da su se za ovu sezonu neke stvari promijenile u ABA ligi, pojačavaju se mnogi, bolji su rosteri, jedna stvar vuče drugu. Cibona će sigurno biti ozbiljna, protiv Splita i Zadra igramo prva dva kola...
Kako vam se čini današnji NBA?
- To je natjecanje i to je organizacija na koju se svi trebamo ugledati, od njih preuzeti neke stvari. Gledam utakmice, prije svega u doigravanju, a to su sjajne utakmice. Imam sreću i da sam prijatelj s nekim trenerima tamo i znam da oni znaju sve o europskoj košarci. Mi uzimamo od njih, oni uzimaju od nas. I to je super. Mnoge stvari i organizacijski pokušavamo uzeti od njih, iako je situacija tamo lakša. Recimo, za trenersku Udrugu. Ja sam predsjednik euroligaške udruge trenera i za napraviti neke akte morali smo konzultirati pravnike iz 11 zemalja, dok je u SAD-u to lakše, jedna su država...
Sve se danas lako vidi
Znate već priču kako je Obradović jednom dobio ponudu da dođe na intervju za preuzimanje nekog NBA kluba, a on je kazao da intervjue daje jedino novinarima. No, je li ikada dobio konkretnu ponudu od NBA kluba i kako bi se uopće tamo snašao?
- Istina je da niti jednu ponudu nisam nikada dobio. Bio sam s Dimitrisom Itoudisom jedno ljeto u Detroitu, tamo proveo mjesec dana na kampu, pogledao otvaranje sezone. Mislim da bilo koji trener iz Europe može tamo raditi. Netko kaže, ne bismo mi mogli, jer tamo su igrači zvijezde. Pa što smo mi pali s Marsa, da ne znamo kako bi se trebalo ponašati sa zvijezdama? Veoma je lako vidjeti koji trener utječe na igru svoje momčadi u NBA ligi, kao i tko su treneri koji nemaju dodirnih točaka sa svojim momčadima. Nisam za NBA imao nikada previše ambicija, a ako ih je bilo, to je sada definitivno iza mene. Ali bih više od ičega volio da da bilo koji europski trener dobije šansu u NBA ligi.
Kako se Obradović osjeća kad gleda NBA utakmicu, a jedan Brad Stevens u zadnjem napadu nacrta Obradovićevu akciju iz auta?
- Imao sam blisku rodbinu u Chicagu i oni su mi osamdesetih slali NTSC kazete s NBA utakmicama. Bio je to drugi sport, Magic, Bird, Jordan, nešto nestvarno. Protok informacija bio je tada nemoguć, pa kad bi neki trener otišao u SAD, vrativši se bio je odmah u prednosti ispred ostalih, jer je bio na izvoru. Danas je drugačije, svatko s jednim klikom može vidjeti baš sve. Recimo, utakmicu Cibone i Partizana iz Opatije, ili ne znam, evo Šaras Jasekivičius igra nešto s Barcelonom sada u Španjolskoj, a ja to mogu vidjeti. Što hoću reći? Tko je nešto od nekoga uzeo, je li netko nešto od nekoga uzeo, posve je nevažno. Važno je da razumiješ, a o tome su govorili i Aco Petrović i Jurica Golemac na seminaru, i da uzmeš jednu, dvije stvari od nekog trenera i ako to možeš primijeniti na svoju momčad, napravio si super posao. Svi mi uzimamo jedni od drugih, i tako je to godinama. Uzmite samo onaj detalj iz akcije koju sam pokazao na predavanju. Tu su akciju igrali Krešo Ćosić i Dragan Kićanović pred gotovo pola stoljeća...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....