U petak navečer, u već izmučeno tijelo hibernirajućeg Ciboninog navijača zabijeno je novo koplje srama. Na rubu grada, u Sutinskim vrelima, na mjestu gdje je koji metar dalje natpis Zagreb prekrižen, jer tu nestaje grad, dakle na debeloj periferiji Cibonu je šamarao “gost sa sela”, iz Šumadije, iz Čačka. Vukovi su bili domaćini, ali ne u dvorani koju i danas Zagrepčani kolokvijalno nazivaju Ciboninom, jer tamo se igrao mali nogomet, zbog kojega su prije godinu i pol dana uvučeni i teleskopi, dvorana je poružnjela te u tom Košarkaškom centru, od kojega je ostalo samo košarkaško ime Dražena Petrovića, nije dobrodošla Cibona, ali niti košarka ovih dana.

Vraćati se u povijest propadanja više i nema smisla. Iako, ne znam, možda mi je promaklo, ali nigdje, baš nigdje nisam pročitao kako se netko iz kluba pobunio, podigao glas na tretman Cibone.

DAMIR KRAJAC Cropix

Nije to do njih. I zapravo, to je trajno stanje. Šute, pognu glavu i kimaju. Tako su se proveli prije nekog vremena i u Baru, kad su ih suci grubo oštetili u derbiju ostanak ABA lige. Čuo sam tada i pitanje, “što smo mogli”.

Mogli su, recimo, pozvati nekakvog Iliju Beloševića i objasniti mu, “Uzmeš li nam jednu loptu, idemo s terena. Liga je ionako na izdisaju, a ti dobro živiš od nje. Pa razmisli.”

To bi bio stav kluba. To je Cibona na koju su navikli njezini navijači. Danas je to rupetina od nekoć velikog kluba. Koji šuti.

Propast traje 20 godina

OK, imaju putra na glavi, reći ćete, pa i moraju šutjeti. Ako se radi o golom preživljavanju, ako se radi o čuvanju interesa kluba, onda se šutjeti ipak ne bi trebalo.

Treba imati hrabrosti, treba imati integriteta, kvragu i ponešto znanja. U klubu je svega premalo. I to više boli, nego što boli prazna blagajna. Niti da je punija, ne bi bilo puno bolje. Ako se ne znaš postaviti.

Evo nas, za dva dana smo u 2025. godini, a propast Cibone traje gotovo dvadeset godina. Otkako je gradskim manipulacijama VIP prestao biti glavni sponzor kluba i čudom uskrsnuo kao glavni sponzor novog gradskog ljubimca, Snježne Kraljice. Danas više nema niti VIP-a, nema niti Snježne Kraljice, ali ima Cibone. Žilava je to priča, koliko god se trudili godinama da je unište. Posebno “prijatelji”.

TOM DUBRAVEC Cropix

Dolazak Josipa Sesara na klupu trebao bi u sljedećim mjesecima kupiti mir, jer će rezultati, očekuje se, biti nešto bolji. No, ako se ne popravi klub, neće biti previše koristi. Potrošit će se (još jednom) Sesar, a klub će nastaviti tonuti u mediokraciji.
Klub ovoga trenutka jednostavno mora ući u glavu svakom političaru - a neki od onih koji pretendiraju na Zagreb u lokalnim izborima imaju i te kako prste u današnjem stanju u klubu - uoči izbora. Pitanje Cibone mora se postaviti kao tema. Jer, ne postoji niti jedan klub osim Cibone od kojega je grad uzeo puno više nego što mu je dao. Sjetite se samo svih nekretnina od kojih je Cibona razvlaštena pod egidom dugova, koji su bili manji nego vrijednosti elitnih zemljišta.

Uzmite samo Tuškanac, najelitniji zagrebački kvart. E, tamo je Cibona stolovala desetljećima, od tamo se vodio klub kad se pokoravala Europa. A danas Cibona igra u Sutinskim vrelima. Koje, btw, postoje, jer je Mirko Novosel imao višak novaca za vrijeme Univerzijade, pa je s tom lovom sagrađena dvorana na rubu grada, iako nije bila u prvotnim planovima.

Grad mora imati stav

Cibona i što će biti s njom, nakon što je priča sa stranim investitorima pukla kao balon sapunice, mora biti tema koju će gurati sama Cibona. Neće joj nitko pomoći ako bude i dalje šutjela i spuštala pogled.

MORNAR BARSKO ZLATO/MEDIA PRO

Ako su stvorene predradnje za preoblikovanje kluba, onda se to preoblikovanje mora završiti. Grad mora voditi tu priču, jer je jednostavno tako.

I o tome bi svatko od ljudi koji pretendiraju voditi Grad morao imati stav do proljeća i izbora. Na Ciboni bi se moglo profitirati, ali i ozbiljno kleknuti u lovu na gradske izbore. E, to je pozicija koju Cibona mora iskoristiti.

Ona nema više ništa. Ali, ima ono prokleto važno, ono nešto što se ne da izmjeriti, ali je vrjednije od bilo čega. Cibona je i dalje emocija.

I nemojte misliti da je ovo samo apel za spas, još jedan u nizu, kad je riječ o Ciboni. Ovo je apel i za spas sporta po kojemu je Hrvatska prepoznata kad se stvarala.

Ako je Cibona ovakva, onda nam hrvatska košarka ne može biti bolja. Uvijek je to bila uzročno-posljedična veza.