‘Otišao je najbolji, najpošteniji i najveći!‘ Split oplakuje borca bez mane i straha, Ukić na rubu suza: ‘Teško je...‘

Može se čovjek baviti bilo kojim poslom, evo, recimo, može biti sportaš. Pri tome neće biti najbolji, neće potpisivati najveće ugovore, niti će mu skandirati tribine, a vjerojatno mu niti neki klinac neće nabaviti njegov dres. Bit će tek, u nekom vremeplovu zapisa, obilježen kao dio generacije. Koja je imala svoje predvodnike, ali to nije bio on. No, malo tko, osim onih unutra, malo tko osim onih koji su živjeli priču s one strane ključanice svlačionice, bit će svjestan veličine i značaja. U vremenu današnjem, izgubljenom u brzini i plitkosti sadržaja, ljudi poput Ante Grgurevića prođu pored vas. Posve neprimjetno. Ako niste bili dio priče.

U četvrtak ujutro stigla je vijest da ga više nema. Otišao je u 51. godini. Borac bez mane i straha izgubio je bitku u kojoj bi se uvijek čovjek okladio na njega. Jer, Grga je mogao sve i mogao je protiv svakoga. Međutim, ovoga puta nije. Ostala je crtica između 1975. i početka 2026. Crtica koja je mnogo više od 51 godine...

Nikša Prkačin je vršnjak, bio je dijete Gripa kad je tu stigao iz Dubrovnika i tu je upoznao Antu Grgurevića.

- Otišao je najbolji, najpošteniji i najveći sportaš od svih nas. U košarci je uspio mimo svih zakona prirode, jer je sa 198 cm igrao centra. Sve je uspio na osnovu svoje volje i rada te velike ljubavi prema košarci. Nije izlazio iz dvorane, nikada nije zapalio, nije popio, a ako je u životu tri puta izašao, onda je pio sok - teško je birao riječi Nikša Prkačin.

Negdje će u glavi ostati i neke utakmice. Poput one u Pesaru, kad su golobradi Žuti sredili Partizan, a Grgurević i Prkačin izgurali su iz reketa cijelu Partizanovu visoku liniju sastavljenu od Dejana Tomaševića, Predraga Drobnjaka i Dejana Koturovića.

- Bio je gušt igrati s Grgom, jer to je bio borac bez mane i straha, kako bi to znao reći Vinko Jelovac - zaključio je Prkačin, koji je u srijedu slomio nogu, na preostalom zagrebačkom ledu, pa neće moći do Splita na pogreb suigrača i prijatelja.

Roko Ukić se javio na rubu suza. Iako je Grgurević bio devet godina stariji od Roka, bili su susjedi, bili su jako povezani...

- Meni je o Grgi teško pričati. Toliko je toga povezano. Recimo, bili smo djeca, a Grga je već bio senior, ali ga to nije priječilo da šutira na školskom, na košu bez mrežice. Bio je old-school u najboljem smislu tog termina. Kad sam s 15 godina dolazio na prvi seniorski trening, Grga me doveo na njega. Kad sam se na kraju vratio u Split, mom sinu je Grga bio prvi trener. Takvog čovjeka je teško provući kroz neke rečenice, nemoguće...

Iako, ostat će i Roku neke igračke slike.

- Realno, on je bio podcijenjen igrač. Pazi, bio je jedva nešto viši od mene, a igrao je centra u vrijeme kad su centri redom bili ljudi od 210 cm. I takav je, kad se one sezone igrala Suproliga, u samo 18, 19 minuta igre u prosjeku stigao do titule najboljeg skakača. Sjećam se da je Rytasu, koji je tada punio litavsku reprezentaciju, uhvatio čak 24 skoka, od čega ih je 16 bilo u napadu!

Kad je Split osvojio Kup Krešimira Ćosića u Zagrebu 1997., a uzeti bilo koji trofej pokraj Cibone, a posebno u Zagrebu devedesetih, bilo je malo čudo, Ante Grgurević je bio najbolji igrač.

Počeo je u Dalvinu, brzo se preselio na Gripe i tu se kao igrač vraćao u više navrata u svoj klub. Igrao je i u Švicarskoj, Italiji, Sloveniji, Grčkoj i na Cipru.

Od 2012. godine više nije igrao, ali je ostao raditi kao trener u Splitu.

- Otišao je kao voditelj škole košarke u klubu, ali sažeti njega kroz tu funkciju bilo bi premalo. On je doslovno bio sve u tom omladinskom pogonu, jedan od onih ljudi koji su iz nekih bivših vremena. Entuzijast s nevjerojatnom energijom. Ponekad nije bio lak za suradnju, jer jednostavno je u svojim načelima bio preispravan. Nije dao na svoje životne vrijednosti koje su bile do srži ispravne. Svatko fali kad ode, ali Grga će baš faliti - zaključio je Roko Ukić.

Ante Grgurević je otišao među prvima u svojoj generaciji, ali to je to prokletstvo odlazaka u kojemu nas uvijek među prvima napuste najbolji od nas. Ante Grgurević nije osvajao medalje, niti će ga bilo tko ikada spomenuti kad se budu nabrajali najbolji igrači ikada ponikli na Gripama.

Ali, kad se nakon toga bude negdje sjelo sa strane, pa se otvori priča o tome tko su bili najbolji ljudi ponikli na Gripama, Ante Grgurević će u svakom slučaju biti jedan od prvih čije će se ime spomenuti.

A to na kraju puta, kad je svakome isto, ima svoju težinu. To je neki imaginarni trofej za kraj. I nije to malo.