Kada ovaj tjedan delegacije košarkaških saveza iz regije posjete Jorgea Garbajosu, nekadašnjeg velikog španjolskog košarkaša, danas predsjednika europskog ogranka FIBA-e, kad mu košarkaški djelatnici ovih prostora dođu ne bi li otvorili razne teme o položaju sporta i odnosu FIBA-e prema njima, vjerojatno će se u “small talku” otvoriti tema o virtuozu koji je u subotu zauvijek zaspao.

Jorge Garbajosa možda i ne zna previše o Draženu Dalipagiću, iako je morao za njega čuti. Ajmo reći da ne zna dovoljno o čovjeku koji je osvojio sve što je mogao i čovjeku koji je ostavio trag jer je mijenjao sport. Kad se jednom podvuče crta, kad se sve zbroji i oduzme, u nekoj relaciji istinskih veličina, malo iznad će ostati oni koji su utjecali na promjenu cijelog narativa jednog sporta.

Imao je Krešu Ćosića

Dražen Dalipagić je bio samo jedan od onih koji su to radili u svoje vrijeme, veliko vrijeme u sedamdesetima i osamdesetima. Imao je i te kako zanimljivo društvo uz sebe. Imao je Krešu Ćosića, čija je vizija košarke bila iz nekog drugog sazviježđa, imao uz sebe čovjeka koji je modificirao ulogu centra u sportu, negdje na tim postulatima danas vladaju ljudi poput Nikole Jokića. Imao je Praja - jer on je bio Praja, iako je bio Dražen prije Dražena - uz sebe i kompjutor u glavi Mirze Delibašića, imao je lucidnost Dragana Kićanovića i haklersku ludost Moke Slavnića. Svatko od njih je bio individualac u punom smislu te riječi, svakom od njih Mirko Novosel je svojom inteligencijom davao prostor u kojem su mogli ostvariti puni potencijal.

PRIVATNA ARHIVA

Dražen Dalipagić bio je ozbiljan momak, brkat i stasit, čovjek koji je mogao skočiti kao nitko do tada. I čovjek koji nije znao promašiti. Reći će svjedoci vremena da su znale proći utakmice, neki će se našaliti pa nadopuniti, čak i sezone u kojima nije nikome dodao. Bilo je to vrijeme u kojemu se nisu birali najbolji obrambeni igrači i nije se vodila statistika koliko su centri napravili blokova nakon kojih je pao koš. Bilo je to vrijeme u kojima su se igrači od košarkaša dijelili po jedinoj mjerljivoj kategoriji. Tko je mogao, a tko nije mogao zabiti. Uz sve mijene ovoga sporta, jedino je to i danas važno, bez obzira s čime vas sve u međuvremenu opterećivali u naprednim statistikama.

Pa i ako nije dodao, radio je to Praja iz, valjda, dva razloga. Možda je onaj prvi i bio taj, “od dodavača nema igrača”, ali je tu bilo i one hercegovačke drčnosti, “više vjerujem sebi, nego tebi”.

Iako je povijest košarke ostala zapisana u tandemu Dalipagića i Kićanovića u Partizanu, njih dvojica, navodno, nisu bili nerazdvojni prijatelji, ali to nije znao nitko od rijeke ljudi koje su zaljubljivale u košarku, u sport koji je i Praja, kad je kretao, dosta kasno, blizu dvadesete, tretirao “premalo muškim”.

AFP/AFP/PROFIMEDIA Afp/afp/profimedia

Onda je stigao on, čvršći od bilo čega, skočniji od bilo koga, brži od svakog tko bi ga pokušao zaustaviti. Nekako se čini da je to bilo vrijeme u kojemu se nije promašivalo. Ako ste bili pravi.

U debelim tridesetima je zabio 70 u Italiji, a da mu je trica servirana prije 1984. godine, vjerujte, brojevi koje je imao uz sebe bili bi još nestvarniji. Jednom je igrao protiv Michaela Jordana, na čuvenoj North Carolini je stavio četrdeset. OK, Najveći je bio klinac, Praja već ozbiljan muškarac, naravno s brkovima, ali se dogodilo.

Trebao bi barem poslušati

Dogodila se i košarka, sport koji više nikada nije bio tretiran “premalo muškim”, dogodio se sport koji je postao pokret. I otišao u neke nedokučive visine kad je stigla ona generacija poslije Kreše, Praje, Kiće, Mirze i Moke. Ona Draženova. Da nije bilo prvih, vjerojatno ne bi bilo niti drugih, kao što niti Praje ne bi bilo da prije njega i njih nisu bili Žućko i Pino. Krešo je bio tu kao poveznica, jednih i drugih. Kao što je Praja bio poveznica svoje generacije i one koja dolazi. Uostalom, s Draženom, svojim imenjakom bio je jako blizak kad je čudo iz Šibenika ulazilo u reprezentaciju.

Jorge Garbajosa bi trebao čuti puno toga. Kako bi znao da i o njegovim odlukama ovisi razvoj sporta koji je zastao. Ne samo u Hrvatskoj. U nedjelju, baš se poklopilo, igrali su u Zagrebu Cibona i Partizan. Gotovo sam siguran da Praja nije bio oduševljen gledati domaće igrače svog Partizana u sporednim ulogama, kao što mu je, vjerojatno, neshvatljivo da u Ameriku danas odlaze klinci kako bi uzeli dolar više, dok pri tome ne igraju.

Garbajosa bi trebao barem poslušati.