Budimo iskreni, od starta je to izgledalo loše. Skupilo se nešto ljudi, bilo ih je gotovo 3.000, smještenih uglavnom iza klupa, ali bila je to tek petina kapaciteta Spaladium Arene, pa to nije bio neki ludi ambijent. Osim kad je stigla poruka s razglasa da maske odlukom lokalnog stožera mogu s lica.
Na parketu je istrčala Hrvatska bez energije, sputana prvom utakmicom, tko zna čime, daleko od agresivnosti koju smo priželjkivali i - šuplje obrane.
Konvencionalna petorka
Ne znam za vas, ali sjedeći na tribinama Spaladium Arene do sredine treće četvrtine imao sam sam dojam, iako je zaostatak bio osam razlike, kako ćemo tu utakmicu okrenuti. Nije se dogodilo, dogodio se raspad do kraja, bilo je čak u jednom trenutku i minus 30.
Što se dogodilo Hrvatskoj?
Aco Petrović je danima, mjesecima štoviše, pričao kako je ovo nevažna utakmica, jer obje će ove reprezentacije u polufinale s obzirom da im je konkurencija slabašni Tunis. Želio je Petrović na taj način, sasvim je jasno, ući u glave naših i to mu je - pošlo za rukom.
Veljko Mršić je instalirao u petorku Matea Drežnjaka (iznenadio kasnije i s dosta minuta Antonija Jordana), izašao je na megdan s konvencionalnom petorkom u kojoj su bili Željko Šakić i Miro Bilan, a Mario Hezonja ostao je za početak na klupi. Bojan Bogdanović je bio - pasivan. OK, nije tu bilo niti akcija za njega, ali kod Bogdanovića je to uvijek isto, kad je u zoni, ne trebaju mu akcije da svakome zabije 30. Bila je ovo noć u kojoj se morao nakon gotovo tri godine - pustite treninge - adaptirati na europsku košarku. U kojoj su strane pomoći gdje god se okreneš, u kojoj mora igrati više s loptom nego to radi u NBA ligi. U kojoj, jer je bila prva, morao je osjetiti i tko mu tu stoji sa strane u istom dresu. Ne može se s to na treningu, samo utakmica donese radnu temperaturu. I tražio se. Ipak, tu ne treba puno brinuti. Bojan Bogdanović je vrlo prilagodljiv. Što god mu spremio Aco Petrović, a iako je je želio skrivati sve do kraja, otkrio se, Bogdanović će u nekom budućem ogledu znati kazniti.
Međutim, Bogdanović je uza sebe trebao još jednog kreatora kako bi mu bilo lakše. Kruno Simon je ozlijeđen, a Luka Babić je iz nejasnih razloga ostao sjediti na klupi svih 40 minuta.
Brazil ima dva beka, Marcelinha Huertasa i Vitora Benitea, koji su raskošni napadači, prvi ima kompjuter u glavi, posebno ako mu se igra ispod bloka, što, valjda jedino mogu naši centri, a drugi ima poene u rukama. No, obojica su tragični obrambeni igrači. Recimo, bekovi Tunisa su ih probijali svaki put kad su se odlučili na prodor. Naši bekovi to nisu radili.
Pomaganje Bilanu
Međutim, najveći naš problem bila je obrana od picka. Znajući da su nam centri spori i teško brane pick, Veljko Mršić smislio je obranu u kojoj se pomaže na picku sa šutera, recimo Cabocla. Pa je Pavle Marčinković, koji ga je čuvao, odlazio, recimo, Miri Bilanu u pomoć, a Caboclo je ostajao sam na trici i trpao. Shvatljiva bi takva obrana bila da je bilo koji od naših centara bio na trideset poena, pa žrtvuješ zbog njega defanzivni dio, ali kad su izostali poeni u napadu, a stradavao si i u obrani, ostaje pitanje je li to bila najpametnija odluka.
Samo je Ante Žižić na trenutke bio čovjek koji je znao što raditi na ovoj obrani. Ali i u napadu.
Nadalje, kad je Veljko Mršić spuštao petorku, kad je igrao s četiri vanjska igrača, onda je Cabocla, koji je na poziciji četiri u Brazilu, pazio Pavle Marčinković. Caboclo je od njega viši, jači, atletičniji, skočniji, štogod i bio je to nerješiv match-up. U isto vrijeme su Mario Hezonja ili Bojan Bogdanović, kraj kojih se Caoblo ne bi toliko naigrao, čuvali vanjske igrače...
Dobro da je prva
Mario Hezonja je, pak, posebna priča. Njegov talent je velik, ali i dalje su tu velike amplitude u utakmici, posebno u fokusu, posebno u obrani. Kad ti igrač nekoliko puta prođe iza leđa uz čeonu liniju na zicer, onda tu koncentracije nema. Hezonja je svjestan svoje fizičke moći i svaki njegov ulazak u reket potencijalni je faul, ako već nije koš. No, spojiti tu moć u napadu s koncentracijom u obrani, vjerojatno bi bila dobitna kombinacija. I s Hezonjom treba jako puno strpljenja.
Da, na koncu smo se raspali. I to je izgledalo ružno. Jako ružno. Opet, da je netko odmah iza tog raspada, odredio novu utakmicu Brazila i Hrvatske, ali sada odlučujuću, nekako bi se čovjek okladio kako bi to bila sasvim nova priča.
Niti je Brazil savršeni stroj kakvog ga je portretirao Aco Petrović, niti je Hrvatska otirač za sve frustracije. Ako je morala biti jedna ovakva, onda je dobro da je to bila ova prva.
Je li, pak, Brazil otkrio nešto novo o Hrvatskoj? Pa i nije.
I dalje se raspredaju priče o nekoj našoj moći u reketu, a puni smo igrača koji sve više odumiru u modernoj košarci, jer ukoliko petica ne može preuzimati u obrani, malo će igrati. I svaka momčad može trpjeti samo jednog takvog, a ne tri praktički ista ili - vrlo slična. U bilo kojem sustavu, od NBA lige naniže. Bojim se i pomisliti što bi bilo da je Ivica Zubac bio dostupan. Pa još na sve to dodajte Darija Šarića (koji je jedini u stanju preuzimati, ali on više nije četvorka), bila bi tu doista neopisiva gužva...
Kako je Hrvatska godinama u procesu traženja playeva, tako će s nestrpljenjem čekati da stasaju Luka Šamanić i Roko Prkačin, jer su to po profilu jedini visoki igrači sposobni igrati košarku kakva je već sada trend. I samo jedna “petica”, jer će Šarić uvijek imati svoje mjesto, dakle ili Zubac ili Žižić...
Trebamo promijeniti sve
Sve ostalo bit će previše. I presporo. I prezagušeno. Idealno da te netko razbije na picku. Poput Brazila.
Ići Marcelinhu Huertasu ispod bloka, stajati u dropu, smrtna je kazna. Ako budemo ikada više igrali s Brazilom, to je nešto što je nedopustivo. Neće vas Huertas ubiti šutom za tri poena, ali će vam svaku obranu izbaciti iz ravnoteže. Ako se na pokažete na picku...
Nakon utakmice su lica naših igrača bila blijeda. Bojan Bogdanović se zadržao na doping kontroli, bio je i kasnonoćni sastanak po sobama hotela Amphora, pa još jedan zajednički u četvrtak nakon doručka.
Sve su misli bile okrenute ka Tunisu. I vjerojatno se razgovaralo o svemu gore napisanom. Roko Ukić je uglavnom sve sažeo nakon poraza u još jednom u nizu emotivnih istupa, u kojima su naši igrači postali velemajstori. Pitanje je bilo što se treba promijeniti kako bi Hrvatska izgledala bolje.
- Trebamo promijeniti sve!
Upravo tako. Zato je dobro da je ovo bila prva. Kako se više ne bi ponovila.
Komentari (0)
Komentiraj