Da je netko Hrvatima prije samo osam dana, po dolasku u Milanu ponudio opciju po kojoj će bez većih problema, već nakon tri od pet kola osigurati osminu finala i nokaut fazu natjecanja, malo tko to ne bi objeručke prihvatio. Da je netko tada, prije nego je krenuo Eurobasket iscrtao ždrijeb baš kakav se nakon uvodnih skupina otvorio za Hrvatsku, vjerojatno nema puno onih koji i to ne bi poželjeli.
Očekivali bolju igru
I sve to Hrvatska ima, sve je ponijela sa sobom na putu iz Milana prema Berlinu i sada sprema prvi meč završne faze, utakmicu s Fincima u nedjelju. Jesmo li, pri svemu tome, očekivali nešto bolju igru Hrvatske u uvodnih pet utakmica? Realno, jesmo.
Iako, povijest će nas naučiti kako do najvećih stvari na ovakvim zeznutim natjecanjima dolaze momčadi koje se dižu kroz turnir, a ne one koje već od prvog dana funkcioniraju kao stroj. Hrvatska je, dakako, bila daleko od stroja. Gubila je lopte u serijama, dopuštala je protivnicima da im skaču po glavi ispod našeg obruča, mučila se s Estonijom i Ukrajinom, namučila je Grke i Italiju.
Koliko sve to skupa nosi optimizma? Finska je prvi protivnik i tu se treba zaustaviti, jer samo je to u ovom trenutku važno i tek kad se - nadamo se najboljem - zaključi ta priča, možemo o sljedećem izazovu. Ista ta Finska nas je dva puta dobila u kvalifikacijama za SP, ali od tih hrvatskih selekcija koje su igrale nasuprot Finaca u studenom i na početku srpnja, malo toga ima danas u našim redovima.
Samo su trojica Hrvata odigrala obje te utakmice, riječ je o Lovri Gnjidiću, Roku Prkačinu i Toniju Perkoviću. Sva trojica su i tri posljednja izbora s klupe Damira Mulaomerovića danas, jer ima devetoricu koja su ispred. Od te devetorice, pak, samo su trojica igrala drugu utakmicu s Fincima u Rijeci, samo Bojan Bogdanović, Ivica Zubac i Mario Hezonja. I šest je tu novih ljudi, sva šestorica nisu odigrala niti jedan sraz s Fincima - Dario Šarić, Jaleen Smith, Kruno Simon, Karlo Matković, Dominik Mavra i Ivan Ramljak.
Što se tiče Finaca, oni su zaigrali u prvoj utakmici u Helsinkiju bez Laurija Markkanena, dok je u drugoj kontra Hrvatske bio identičan sastav kakav će igrati i u nedjelju. U prvoj smo imali plus tri uoči same završnice, u Rijeci smo promašili osam slobodnih bacanja u fiksu i tako ostali bez druge runde kvalifikacija za SP.
- Posve je različita ona momčad od ove koju imamo sada - podvukao je i Damir Mulaomerović kada je u četvrtak navečer saznao ime protivnika u osmini finala.
Nismo bježali od Finaca
Naravno, rekao je i da se moramo paziti Finaca. I u pravu je, jer reprezentacija koja je u svojoj povijesti dobila samo pet nokaut utakmica, usput dvije su bile još tamo 1993. i 1995. te još dvije u “osmini finala” (navodnici su tu jer se radilo o sustavu u kojem se razigravalo za četvrtfinale) 2001. i 2005., a od posljednje - Ljubljana 2013. - je prošlo devet godina, mora biti oprezna. Iako je veliki favorit u toj osmini finala i od toga ne treba bježati. Kao što Hrvati nisu željeli bježati od Finaca, iako su izgubili od njih posljednje dvije utakmice.
Hrvatska još uvijek ne igra u kontinuitetu dobro. Muče nas izgubljene lopte, muči nas defenzivni skok, iako su se tu vidjeli neki pomaci u sudaru s Ukrajinom. Bojan Bogdanović je ušao u ritam, posljednje dvije utakmice je ubacio po 27 poena, a sada se čeka priključak ostalih nositelja. Prije svega tu ruku trebaju dati Dario Šarić, Ivica Zubac i Mario Hezonja. Svatko od njih trojice imao je bljeskove tijekom turnira, sada treba više od toga.
Kruno Simon je već pouzdan, Karlo Matković je sigurna opcija s klupe, dok će Jaleen Smith odraditi svoje kao starter na playu. S klupe će dati poticaj i Dominik Mavra napadački, kao i Ivan Ramljak defenzivno, a i Lovro Gnjidić se doveo do toga da u niti jednom njegovom ulasku na parket rezultat ne pada, što je važna spoznaja za svakog back-up playa.
Ta igračka širina koju posjeduje Hrvatska je misaona imenica za Fince, kojima sve i malo više od toga ovisi o Lauriju Markkanenu i njegovom raspoloženju.
Hoće li Finci spustiti do kraja petorku i natjerati nas na igru bez Ivice Zupca, ili ćemo tražiti baš preko Zupca poene u napadu, jer je Fincima zatrpao koš i u srpnju, a tada je bio kud i kamo manje spreman nego je to sada? I to je jedno od pitanja.
Najbolje sačuvali za kraj
Hrvatska, treba i to dodati, ima lakšeg protivnika nego su to bili oni na Eurobasketu 2015. (Češka) i svakako onaj iz 2017. (Rusija). Oba puta smo pali, pokošeni smo ostali zapravo u tim utakmicama osmine finala. Finci ne bi trebali imati tu moć, a i ova Hrvatska je stigla ovdje po mnogo toga.
Posljednji je to ples ove generacije, neće više u reprezentaciji biti svakako Krune Simona, vjerojatno ni Bojana Bogdanovića i njih dvojica - gore. Najbolje su sačuvali za kraj. Tako to za sada izgleda, tako bi to obojica voljela. I nisu oni stigli na svoj posljednji Eurobasket s Hrvatskom kako bi prošli uvodnu skupinu, kako bi pružili častan otpor u nekom četvrtfinalu.
Planovi su tu ozbiljniji. Puno ozbiljniji. Ali, korak po korak. Finska i nedjelja, od 14.45...