Bio je to njegov veliki dan, u lipnju 2007.godine. Na golu Zadra protiv Istre 1961 na Verudi, u doigravanju za prvu HNL, branio je uspješno. I sa stilom. Tada 22-godišnji golman u početku svojih velikih uspona vašem je novinaru nakon utakmice kratko ali ozareno izjavio:
- A što reći, sretan sam kao i svi što se vraćamo u prvu ligu.
Prošlo je 11 godina od toga dana i prve riječi koje nam je Danijel Subašić ove srijede izrekao bile su dio kontinuiteta...
- A što reći? To bi bilo to...
Na Veliku Gospu jedan od junaka srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu objavio je da se oprašta od najdražeg dresa i aktivnog dijela vatrenog svijeta. Nakon Vedrana Ćorluke i Marija Mandžukića, Subašić je treći senator koji reprezentativnu karijeru zaključuje na njezinu vrhuncu. Uskoro 34-godišnji (27. listopada) Zadranin bio je dio reprezentacije od 11. listopada 2008, kada ga je Slaven Bilić prvi put pozvao u nacionalnu momčad. Trebalo je proći više od godinu dana, da bi 14. studenog 2009. debitirao protiv Lihtenštajna u Vinkovcima. Subašić je skupio ukupno 44 nastupa na golu Hrvatske, ali je kao prva alternativa Stipi Pletikosi odradio još 42 utakmice, što znači da je dio Vatrenih bio u 86 navrata. Jedno desetljeće, jedna karijera i jedan poseban život...
Grop u grlu
Telefonom smo ga dobili upravo nakon ručka momčadi u Monacu. Malo se nećkao kod prvog pitanja - kako se osjeća nakon što je svijetu objavio oproštaj od reprezentacije?
- Ha, što reći... Sigurno da mi nije svejedno. Kad sam pisao ovu poruku javnosti, imao sam grop u grlu, potekle su i suze. Svaka te rečenica asocira na prošle doživljaje, svaki te prošli doživljaj podsjeća kako je sve to bilo dobro, a znaš da je svemu tome došao kraj. Ali takav je život; kad pišeš i najbolje priče, kao što se nama dogodilo u Rusiji, ipak sagledaš stvari, spoznaš da imaš i neke godine i onda zaključiš da je najbolje da se makneš u stranu. Ja sam svoje snove dosanjao, sada je vrijeme za druge da ostvare slične snove...
Sami ste pisali?
- Jesam, od srca i iskreno.
Rekli ste da je odluka donesena prije Rusije. Čime ste bili ponukani?
- Razlog je jednostavan: nakon što sam doživio Europsko i Svjetsko prvenstvo kao rezerva, silno sam htio osjetiti taj žar i kao prvi vratar. Nakon Eura u Francuskoj 2016. imao sam još taj cilj, osjetiti atmosferu nastupa na Svjetskom prvenstvu.
I to kakvu atmosferu... Pisali ste jednu od najljepših priča Svjetskih prvenstava uopće.
- Ma to je fenomenalno, nemoguće! Da sam mogao birati kraj reprezentativne karijere, mislim da ne bih mogao bolje osmisliti. Moram reći da moje mišljenje ne bi bilo drugačije ni da smo ispali u grupi. Za tu je moju odluku znala tek moja Antonija, koja me, kao i uvijek, maksimalno podržavala u tome. Izborniku sam dao naslutiti takav epilog nakon prve utakmice protiv Nigerije.
Što ste Daliću rekli?
- Rekao sam tada šefu, sada kada sam doživio ovo, Svjetsko prvenstvo i sreću pobjede na velikom turniru, eto, sada me može poslati i kući ako hoćete, ja sam potpuno ispunjen! Dalić mi je uzvratio, idemo naprijed, napravit ćemo još sjajnih stvari...
Tako je i bilo. No kako je sazrela odluka o zaključenju vatrene karijere? Vratari u 34. godini nisu još stari?
- Ponavljam, moj je cilj bio nastup na Svjetskom prvenstvu. Mislim da to svi nogometaši kao klinci sanjaju najveći turnir i nastup u dresu državne reprezentacije, sav taj šušur, najbolji igrači svijeta, velike utakmice... Jesam to osjetio kao rezerva, ali sasvim je drugačije kada si protagonist. Strpljivo sam čekao svoju šansu, više od šest godina bio sam uz Stipu, i kad sam je dočekao, guštao sam u svakom trenutku! Uoči Rusije jednostavno sam osjetio da bi to bilo to. Sretan sam kao malo dijete što sam sve to doživio.
Upravo je zato logično zaključiti kako vam je to ipak jako teška odluka?
- Definitivno! Vjerojatno je mogu shvatiti samo oni koji su imali takve doživljaje. Reprezentaciju doživljavaš posebno, to je iznad svake druge sportske emocije, na neki način, postaneš ovisnik o toj atmosferi i druženju. U reprezentaciji sam bio sa sjajnim ljudima, stvarno dobrim dečkima s kojima ti desetljeće prođe kao tren. Kada su emocije tako intenzivne, naravno da ima i stresa, a ovakve su odluke najveći stres. No odlazim sretan jer sam bio generacije koja je ostvarila san svih u Hrvatskoj i učinila ono čemu smo se stalno nadali, a to je biti kao sjajna generacija iz ‘98. ili je čak i nadmašiti.
Jesu li vas uspjeh na SP-u i, pogotovo, dočeci u Hrvatskoj poljuljali u odluci?
- Ne, stvarno ne. Dapače, oni koji me poznaju dobro znaju da kad nešto kažem, to je tako i nema odstupanja. Što se tiče dočeka, a što ću više reći od onog što sam više puta kazao. To je bio san snova! Doživjeti ono u Zagrebu, u mom Zadru, kao i u svim gradovima Hrvatske, to je za ne povjerovati! Eto, dok vam sada o tome pričam, sav sam se naježio, kao i svaki put kad se toga prisjetim.
Često mislite na to?
- Cijeli ću život te emocije i slike nositi u sebi. Kad sam vidio sve te ljude kako nas sretno dočekuju, pozdravljaju, kako se ljudi od 60, 70, 80 godina raduju i iskreno nam se vesele zbog svega što smo im priuštili, neki su i plakali, eto, to su stvari koje su mi se duboko urezale u svaku poru. Kad god mi bude teško ili me uhvati neka sjeta, to će me sigurno dignuti. Nema veće ispunjenosti nego kad svojim ljudima omogućiš radost i podijeliš je s njima.
Eksplozija emocija zaokružila je jednu generacijsku epohu. Slijedi nova, u kojoj, osim vas, više neće sudjelovati ni Ćorluka, Mandžukić, a vjerojatno ni Luka Modrić. Kad smo već kod vašeg sugrađanina, znate li što o tome?
- Ne znam, morate ga nazvati i pitati. Sve je moguće...
CIJELI EKSKLUZIVNI INTERVJU S DANIJELOM SUBAŠIĆEM MOŽETE PROČITATI U DANAŠNJEM TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....