Kad je Hrvatska krenula u avanturu na koju nije bila spremna, a nije ju niti sama izabrala, bila je to FIBA-ini odluka, avanturu zvanom kvalifikacije za velika natjecanja, bez NBA igrača a često i bez onih iz Eurolige, naša je košarka krenula u splet lutanja na izborničkim stolicama.
Sjetite se već, Aco Petrović je napustio izborničku poziciju 2017. godine nakon Eurobasketa, a u Savezu su to tada jedva dočekali, iako je bilo, već tada razumno, bez obzira na razmirice, ostaviti Petrovića, jer su kretale teške kvalifikacije za SP, koje je Petrović već pripremao. Sve je bilo spremno za imenovanje Ante Nazora novim izbornikom, čak je istome to bilo i obećano, da bi se sve zapetljalo i imenovan je Ivica Skelin. Nije se on dugo zadržao na klupi, a nakon njega stigao je Dražen Anzulović, koji također nije dugo trajao.
Veljko Mršić je bio nova ideja, prošao je kroz COVID kvalifikacije i odveo nas na Eurobasket, ali je i on zapeo. Nije se kvalificirao na Olimpijske igre u Tokio, iako je Split bio domaćin kvalifikacija, a onda je i loše krenuo u kvalifikacije za SP, pa je prihvatio ponudu Breogána. Na klupu je stigao Damir Mulaomerović, koji nas nije uspio izvaditi iz problema u kvalifikacijama za SP, a onda se i on povukao nakon šo smo u osmini finala Eurobasketa u Berlinu ispali od Finske.
Kao prijelazno rješenje do novog izbornika, klupu reprezentacije je u pretkvalifikacijama preuzeo Aco Petrović, koji je u isto vrijeme kao sportski direktor tražio i trajnije rješenje na klupi Hrvatske. Na koncu je predložio HKS-u dva kandidata, Josipa Sesara i Darija Gjergju, s time da je naznačio da je on bliži Gjergji. Kako je predložio dva kandidata, Upravni odbor HKS-a je glasao i odlučio se za Sesara.
Iako je dočekan obavijen sumnjom, Josip Sesar je odmah po preuzimanju svoje stolice odradio sjajno ljeto, ljeto bez poraza. Najprije je stigao do kroz prekvalifikacije do izlučne runde kvalifikacija za Eurobasket, a onda je, sa svim potencijalima na raspolaganju poharao pretkvalifikacijski turnir za OI u Parizu, koji se igrao u Istanbulu.
Usput je u kratkom roku složio hijerarhiju u reprezentaciji, ali i postavio temelje igre. Hrvatska je nakon dugo vremena izgledala kao ozbiljna reprezentacija.
Uslijedio je početak kvalifikacija za Eurobasket, uvodni sraz s Francuzima u Brestu i domaćinstvo Cipru. Protiv Francuza nije išlo, ali se Cipar lagano dobio i počele su se spremati kvalifikacije za Igre, a ždrijeb nas je smjestio u skupinu u Pireju, s domaćinom Grčkom.
Hrvatska je na otvaranju tog turnira odigrala sjajnu utakmicu protiv Slovenije i Luke Dončića, koji je netom prije odveo Dallas do NBA finala. Na krilima te pobjede stigli smo do finala, do 40 minuta odluke kontra Grčke i Giannisa Antetokounmpa, no to je bio pretežak zadatak. Otjerala nas je grčka obrana deset metara od koša u trećoj četvrtini, Smith se tu pogubio, a nije imao niti ruku pomoći suigrača te je Hrvatska u Pireju hrabro pala.
Znalo se da će ključ za odlazak na Eurobasket biti u studenom, kad nas je čekao dvomeč s BiH. Nije mogao igrati u Zagrebu Mario Hezonja, ali se uprizorio napokon Luka Božić, povukli su Jaleen Smith i Filip Bundović te smo put Sarajeva otišli s plus 13.
Uoči uzvratne utakmice, praktički ne odradivši niti jedan trening, priključio se Mario Hezonja, spriječen ranijeg dolaska zbog euroligaških obveza, s njim i Danko Branković. Držali smo egal u prvom poluvremenu, a onda se raspali u pet minuta drugog dijela. Opet je protivnik bio agresivan, istjerao nas je deset metara od koša, Jaleen Smith to nije uspio povezati, a nije imao niti pomoć suigrača. Već viđeno protiv Grčke u finalu Pireja.
Treba li zbog toga odsjeći glavu Josipu Sesaru? I ima li netko u hrvatskoj košarci koji misli da bi se s ovim fondom igrača, u malo zajedničkih dana treninga mogao oduprijeti pritisku kojega su nametnuli Grci, BiH ili Francuzi?
Pitanje svih pitanja jest jesmo li mogli to spriječiti? Imamo li li mi uopće igrače iz vanjske linije koji mogu izdržati takav pritisak? Jer, sve se isto ponovilo i u sudaru protiv Francuske u Zadru.
U Sarajevu smo zbog tih pet minuta otvaranja izgubili s dvadeset poena razlike, primili smo nedopustivih 110 poena i time u međusobnom omjeru ostali iza BiH, što nas je prvi puta u povijesti koštalo odlaska na Eurobasket.
Treba li zbog toga odsjeći glavu Josipu Sesaru? I ima li netko u hrvatskoj košarci koji misli da bi se s ovim fondom igrača, u malo zajedničkih dana treninga mogao oduprijeti pritisku kojega su nametnuli Grci, BiH ili Francuzi? Ako ima, ako tu postoje razumni argumenti, a ne čisti populizam, neka ga izaberu aklamacijom.
Možemo mi sada opet krenuti u nova lutanja na izborničkoj stolici, možemo gubiti vrijeme na novim selekcijama, a igrača ionako nema, pa bi to bilo mijenjanje samo zbog mijenjanja
Međutim, kad se sagleda s čime se sve raspolaže, kad smo godinama upozoravali, pa i s ovih stranica, a ima tome barem dva desetljeća, kako je super što imamo visoke igrače poput Šarića i Zupca, kako je super što imamo i Bogdanovića ili Hezonju, ali nikako na toj razini nemamo igrača na lopti, a takav ti je trebao i u Pireju, i u Sarajevu, pa i u Jazinama, čemu se nadamo?
Košarka je na kraju dana igra u kojoj odlučuju bekovi.
Nije tu problem bio niti u Veljku Mršiću ili u Damiru Mulaomerović, da ne idemo još dublje u povijest, nije tu problem niti u Josipu Sesaru. Možemo mi sada opet krenuti u nova lutanja na izborničkoj stolici, možemo gubiti vrijeme na novim selekcijama, a igrača ionako nema, pa bi to bilo mijenjanje samo zbog mijenjanja. Sve je tu, manje-više jasno.
Imamo ovaj igrački kadar, njega možemo podebljati nekom boljom klasom Amerikanca na lopti od Jaleena Smitha (pri tome nemojte očekivati da će itko biti toliko uklopljiv koliko je socijalno uklopljiv bio Smith), ali to je to što imamo.
A priča o svakom treneru, pa i izborniku pije vodu dok ga slijede igrači. Josip Sesar je reprezentaciju doveo do toga da se u nju svi odazivaju. U njoj je ugođaj dobar, u njoj se pokušava sve što se može. U okvirima mogućnosti.
Jest, sve to nije bilo tako u onih pet minuta Sarajeva. Ali, zbog pet minuta, koliko god tih pet minuta bilo katastrofalno po naše ambicije, ne odrubljuje se glava. Pogotovo ako ne postoji jamstvo da bi se promjenom bilo što značajno promijenilo na bolje.
Bolje nam se baviti se strategijom izlaska iz košarkaške provincije, a tu je izbornik na kraju da najmanje važan. On radi s onim što ima. Najbolje što zna. Sustav mu mora biti posložen tako da dobiva top kvalitetu, obučene igrače spremne odgovoriti svih zahtjevima košarke.
Josip Sesar je u ove dvije godine znao kako dobiti utakmicu protiv Ergina Atamana ili Luke Dončića, znao je dobiti i sve što je morao u utakmicama u kojima je klasa bila na našoj strani. Imao je pet minuta black-outa u Sarajevu. Koji nije bio slučajan, jer se ponavljao i ponavljat će se s ovim fondom igrača.
Zbog toga se ne mijenja izbornik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....