Doktor. Ako treba opisati u jednoj riječi košarku Krune Simona, ne treba otići dalje od ovoga. Iako mu je na leđima 37 godina i premda, možda, igra posljednje utakmice u svojoj karijeri - ne samo za reprezentaciju - ovih dana, on i dalje izgleda kao čovjek koji se nikako ne bi trebao ostaviti košarke. Uostalom, Aco Petrović je ovih dana kazao kako će zapaliti svijeću na Kamenitim vratima za zdravlje Krune Simona. Nije jedini kojem je to palo na pamet.
Nakon dva ogleda Hrvatske u Berlinu, Kruno Simon je za SN analizirao do sada učinjeno, ali i najavio ono što nam tek slijedi. Dojam sa strane je da je Hrvatska mirnija nego je to bila na nekim posljednjim natjecanjima.
- Je, taj dojam da smo mirniji je točan. Igra nam, doduše, još uvijek nije briljantna, ali ima nekih dobrih stvari. Naravno, ima i loših stvari. Iza nas su dva dosta loša prva poluvremena što nam se više ne bi trebalo događati. Međutim, moj je dojam da je ugođaj dosta miran, da je atmosfera između nas jako dobra, da igrači imaju dosta samopouzdanja i osjećaj je dobar. OK, dvije su tek utakmice iz nas i ono najvažnije tek slijedi. No, ja ne strahujem, jer ako budemo pravi, siguran sam da do kraja skupine u Milanu možemo ostvariti dvije pobjede u sljedeće tri utakmice.
Večer uoči početka Eurobasketa nije završio trening, osjetio je zatezanje u koljenu i umalo je sav onaj trud koji je uložio u pripremu mogao pasti u vodu. Koliko se zabrinuo?
- Ne brinem se oko takvih stvari jer su ozljede sastavni dio sporta, to sam naučio. Igrači u mojim godinama uvijek moraju biti spremni na to da će tijelo reći "ne". Postoji šansa da baš zbog toga, zbog tog mog stava i nije bilo toliko problema s tom ozljedom, da ona nije bila toliko teška. Nije ugodno kad se dogodilo, ali kažem, sve je to sport.
Što moramo konkretno u našoj igri popraviti da nam se ne bi događala ta lošija prva poluvremena. U obje su nas utakmice zadesili isti problemi; dopustili smo protivniku devet napadčkih skokova i raspucali smo im šutere, Dorseyja kod Grčke, Hessona kod Britanaca...
- Naša reprezentacija je dosta nova, igrači su prvi puta zajedno u ovom sastavu i samo četiri tjedna priprema nije dovoljno da se igrači naviknu na svoje suigrače. Imali smo dosta nerazumijevanja i u napadu i u obrani, nekih stvari koje svatko donosi iz svojih klubova, pa to nije lagano posložiti. No, gledajući cijelu sliku, rekao bih da smo ipak momčad i da smo se u obje utakmice izvukli u drugom poluvremenu, što, pak, pokazuje da momčad posjeduje i neki karakter.
Sada nas čeka treći ispit, stižu nam na megdan Estonci, mlada momčad koja dolazi iz košarkaške zemlje koja je dugo bez ozbiljnijih rezultata. Dosta nezgodna reprezentacija, mlada, s puno trke. Drukčiji profil od Britanaca.
- Odmah na prvi pogled je jasno kako Estonci imaju puno više talenta i da je to reprezentacija koja nastoji igrati pravu košarku, moderno, brzo. Imaju dosta dobrih šutera, što je karakteristično za baltičke reprezentacije. Vrlo su nezgodni i ne smijemo ih niti slučajno podcijeniti razmišljajući kako će to biti lagano, jer riječ je o ključnoj utakmici za prolaz dalje. Treba ući maksimalno od prve sekunde u ovaj meč.
Ostala su tri meča do konca uvodne skupine, a pod uvjetom da se već u ponedjeljak izvadi viza za Berlin, hoće li se gledati prema Pragu u posljednje dvije utakmice, birati protivnik, dio ždrijeba za kasnije...
- Evidentno je da nakon što su Grci svladali Italiju kako je borba za startnu jedinicu u našoj skupini gotova, odnosno mi ćemo za Berlin, ako se jasno plasiramo, a u to sam uvjeren, ući s druge, treće ili četvrte pozicije. Znam da ima puno kombinacija, znam da je tu puno računica. Ali sport je takav da uvijek kad nešto kombiniraš, kad si pretjerano opterećen tim računicama dogodi se to da se posklizneš na stvarima na koje niti ne računaš. Od prvog dana stoga govorim isto. Moramo gledati samo na sebe, ići dan po dan i truditi se biti bolji iz dana u dan.
Kruno Simon je najstariji u svlačionici, Bojan Bogdanović najdugovječniji. Dva mentora.
- Prije je tu Babo, on je najveće naše ime i najduže je tu, iako je mlađi od mene. Sigurno da je on prvi od jednakih, ali skupio sam ja tu iskustva, Šarić je već iskusan igrač i sigurno da je mlađim igračima lakše kad smo mi tu. Na kraju krajeva na utakmicama je i najveći teret na nama, tako da kažem, što se mene tiče, meni je važno da imamo pozitivni ugođaj, da se radujemo što smo zajedno ovdje, pa ćemo vidjeti dokle će nas to dovesti.
Osjeća li on kako mlađi igrači, čak i Šarić, Hezonja ili Zubac, znaju da je ovo posljednje natjecanje za Simona i Bogdanovića, pa su ušli u mindset da će učiniti sve kako bi dali ruke za vaš zadnji put?
- Ne mogu reći da to konkretno osjećam, ali sasvim je sigurno da oni imaju respekt prema nama i sigurno im je stalo, i zbog nas dvojice, ali i zbog njih samih da igramo što bolje, da damo sve od sebe za neki rezultat. Riječ je sve o mlađim dečkima, ispred njih je još nekoliko velikih natjecanja, tako da to ne treba gledati na taj način.
Kakve reakcije stižu iz domovine nakon prve dvije utakmice?
- Čujem se, naravno. Znate, mislim da je ovo prvo prvenstvo na koje smo otišli posve otpisani, tako da ispada kako je sve što napravimo uspjeh. I za ovu momčad, koja je mlada, koja je prvi puta na okupu u ovom sastavu, to je u neku ruku i dobro da se otišlo bez tih utega s kojima smo nekada znali otići na veliko natjecanje. I za sada sve štima, ai najvažnije utakmice su tek ispred nas.
Počevši od ponedjeljka i Estonije. Tu hvatamo vizu za Berlin.