Bilo je to divno ljeto 2018. godine, ono u kojemu je Roko Prkačin zakucao za kadetsko zlato Hrvatske u finalu kontra Španjolske, a Hrvatska se tih dana ponosila klincima od 16 godina koji su označeni kao nova velika stvar hrvatske košarke.

Malo je bilo generacija poput te, momaka rođenih 2002. i mlađih, u povijesti hrvatske košarke. Prva velika bila je ona Draženova, koji se, poput Stojka Vrankovića, rodio 1964. godine, a samo godinu dana kasnije - dakle, bio je u toj generaciji - rodio se i Velimir Perasović. Kasnije je nastupila ona čudesna generacija igrača rođenih 1967. i 1968. u kojoj su bili Dino Rađa i Toni Kukoč. Kad su se te dvije generacije kasnije u seniorima spojile, a dijelilo ih je samo četiri godine, medalje su bile svakoga ljeta realnost.

Krenuli Sesar i Vujčić

Onda je stigla Hrvatska i zapravo je za generaciju igrača rođenih 1974., možda baš činjenica da nisu mogli igrati niti kadetsko, niti juniorsko prvenstvo Europe, nego su se tek okupili u mladoj reprezentaciji bio i razlog zašto kasnije nisu naučili osvajati medalje. A generacija u kojoj su bili Slaven Rimac, Damir Mulaomerović i Nikša Prkačin vrijedila je tih ostvarenja.
Velika generacija bila je i ona sastavljena od igrača rođenih 1978. godine koju predvodili Josip Sesar i Nikola Vujčić, ali niti tu se nije uspjelo iskoristiti potencijal dvije godine starijeg Dubravka Zemljića odnosno godinu dana starijeg Gordana Giričeka. Da, ti su momci, Sesar i Vujčić bili juniorski prvaci Europe.

Sljedeća velika generacija bila je ona momaka rođenih 1984. i mlađih, generacija kojom je kormilario Roko Ukić, u kojoj su bili i Marko Tomas i Kruno Simon koji je vrlo malo toga odradio u mlađim selekcijama da bi kasnije postao važan član seniorske reprezentacije. Ukić je dominirao u osvajanju juniorskog naslova prvaka Europe.

Onda je slijedila suša dok se nije pojavio Dario Šarić i njegova generacija igrača rođenih 1994., s time da je tu i Mario Hezonja, godinu dana mlađi. Šarić i njegovi vršnjaci su potpisnici jedinog hrvatskog “doublea”, jer je ta vrsta bila sa Šarićem kao MVP-ijem i kadetski i juniorski prvak Europe.

Iza njih stizala je generacija igrača rođenih 1997. godine, koju su mnogi smatrali, po potencijalu, najboljom koja se ikada pojavila, jer tu su bili Lovro Mazalin, Ivica Zubac, Ante Žižić, Nik Slavica, no ona nikada nije uspjela stići niti do medalje, doduše, Slavica i Zubac su s godinu dana starijima (Marko Arapović) igrali finale SP-a U-19.

Na SP po renkingu

I stigli smo do generacije igrača rođenih 2002. i mlađih, generacijom Roka Prkačina koja je dominirala u Novom Sadu i koja je nagovijestila kako bi mogla poharati sve mlađe kategorije.

Ovaj put u tome ih spriječila pandemija.

Doduše, na EP U-18 2019. godine morali smo bez tada ozlijeđenog godinu dana mlađeg Prkačina, pa smo jedva ostali u A diviziji, ali prava eksplozija treba je uslijediti prošlo ljeto.

A to se nije dogodilo.

Naime, FIBA je zbog pandemije odustala od organizacije svih prvenstava za mlađe uzraste u protekloj godini i time je naše zlatne kadete dovela u prilično nekomotnu poziciju.

Osim što su bili onemogućeni u lovu na svoj “double”, ova je vrsta ostala bez šanse da na tom lanjskom europskom prvenstvu izbori na terenu plasman na SP U-19 ove godine, za što je trebala biti u pet najboljih.

FIBA je tako odlučila da se plasman na taj SP ostvaruje kroz ranking, a po njemu je Hrvatska, ukupno gledajući mlađe uzraste u Europi šesta na listi najboljih. A prvih pet idu na SP. Doduše, FIBA još uvijek nije odredila domaćina SP-a, a ukoliko to bude netko od europskih država, onda će na SP moći ići i Hrvatska, odnosno baš ta generacija rođena 2002. i mlađi.

A od tih mlađih, za razliku od kadetskog EP-a 2018. sad bi moglo biti i te kako koristi, jer su se u međuvremenu afirmirali Duje Brala, Tomislav i Zvonimir Ivišić i Juraj Pleadin.

Malo je bilo takvih

Što se tiče zlatnih kadeta, samo dvojica od njih 12 (Dominik Rašić i Hrvoje Majcunić) nisu u ozbiljnim seniorskim programima, iako neki od njih poput Borisa Tišme ne igraju, ali kako je ovaj u Real Madridu, vjerojatno mu treninzi s jednom od najboljih momčadi izvan NBA lige pomažu.

Svi ostali igraju, od ABA lige, ABA 2 lige, HT Premijer lige ili Prve lige. I bilo bi zgodno vidjeti ih na okupu ovo ljeto, kako bi utvrdili jesu li i koliko su u tri godine napredovali u odnosu na konkurenciju.

Naravno, voljeli bismo da ti klinci igraju i više, da imaju osmišljene akcije u svojim klubovima u kojima bi bili u stanju pokazati sav svoj potencijal, jer njega neosporno posjeduju. Ipak, svi su unutra, i kako se to moglo zaključiti u onim trenucima slavlja u 2018. godini u Novom Sadu, riječ je o generaciji igrača u kojoj će svih 12 ljudi moći živjeti od košarke, a oni najbolji bit će i velike zvijezde, klase. Usput, tu još postoji jedno ime, riječ je o Leu Menalu, momku istoga godišta, koji je u talijanskoj Stella Azzuri i koji će imati mjesta i među nositeljima ove vrste.

I dalje stoji ta konstatacija, a možemo se nadati da ćemo ih uskoro i vidjeti zajedno.

Jer, malo je bilo takvih generacija u povijesti hrvatske košarke...