Ulovismo je telefonom u rodnom Poreču; da Poreču, jer u Rijeci se Ivana Dojkić (22) samo rodila, baš kao npr. i Samoborka Nika Fleis u Brežicama, tako da mjesto rođenja počesto određuje tek - rodilište. Trenira, skoro pa u privatnoj dvorani, novoj, školskoj, sada zbog pandemije praznoj... Naša košarkaška reprezentativka, na posljednje dvije kvalifikacije utakmice za Eurobasket među najboljima, možda i najbolja. Šuterica 'meke ruke', ubacila je po 27 u oba susreta, domaćoj ekipi u Rigi i Njemicama u Zaboku. Nije ju slučajno FIBA na svojoj stranici izdvojila kao veliku europsku perspektivu.
Doba korone i nju je prikovalo za dom, prekinulo joj sezonu u Mađarskoj, u ekipi Atomeruma iz Szekszarda. Zanimljivo, tamo je odradila dvije 'krnje' sezone, lanjsku je stigla kasnije, ovu je završila ranije. No, dajmo konačno riječ ovoj ljepotici stvorenoj za javne nastupe, bilo sportske bilo one na modnim pistama. Na terenu se odavno dokazala, no i u modelingu bi mogla daleko dogurati...
- Sezona mi je kao uostalom i svim drugim sportašima završila naprasno, i puno ranije no obično. Mi smo od 5. do 7. ožujka igrale završnica mađarskog kupa, tri utakmice u tri dana. Nakon pobjeda u četvrtfinalu i polufinalu na kraju smo poklekle u finalu od Soprona. Nakon kupa dobile smo nekoliko slobodnih dana, ja sam skoknula doma do Poreča, a onda se zakomplicirala situacija s pandemijom koronavirusa pa su se i granice zatvorile. Iz kluba su mi javili neka ostanem kod kuće, da je sigurnije, jer je liga prekinuta, da bi na kraju ispalo da se više nisam niti vraćala u Mađarsku jer mi je u međuvremenu i ugovor istekao - kaže Ivana koja je po prvi puta valjda nakon osnovnoškolskih dana u ožujku i travnju bila kod kuće, bez sportskih obveza.
- Stvarno ne pamtim kada sam u ovo doba bila doma, kada je cijela obitelj, nas četvero bilo zajedno za Uskrs. Zato sam pokušala ovo vrijeme iskoristiti što više za sebe i obitelj, uživati što više u prirodi. Naravno, nisam zanemarila treninge, trčala sam, vježbala jogu, išla u teretanu, evo u dvorani odrađujem treninge s loptom, tu je i brat, pa je lakše. Uz to i dosta čitam, meditiram, nastojim naučiti nešto novo - kaže Ivana koja je bila vrlo zadovoljna svojom sezonom u Mađarskoj.
- Jesam, bilo je stvarno ok, bila sam lider ekipe. Paralelno kako smo odigrale Kup Mađarske je završen i regularni dio prvenstva, pa je trebao krenuti play-off u kojem smo trebale startati s treće pozicije. Cilj je bio izboriti ponovno nastup u Europi. Ove smo sezone ispale u Eurokupu u šesnaestini finala od španjolske Gernike. Kiks je bila prva utakmica gdje smo slabo odigrale i uvjerljivo izgubile u gostima. Doma smo se revanširale, ali nedovoljno da nadoknadimo minus 18 iz Španjolske - reći će 180 cm visoki 'point guard' koja je u Eurokupu postizala 17,9 poena u prosjeku uz 4,1 asistencije i 4,3 skoka. Brojke vrijedne svakog respekta, zato ne čudi što se za nju otimaju mnogi europski klubovi i što je već riješila pitanje nove sredine.
- Jesam, ali dok to u novom klubu još ne objave ne bi se htjela 'istrčavati', shvatite me...
Ma naravno Ivana, najvažnije je da je ugovor u džepu, objavit ćemo ionako za tjedan-dva. Nego, kada smo već kod novog kluba, prisjetimo se i njezine karijere do sada, u kojoj je vukla odlučne poteze razmišljajući o napretku u karijeri.
- Iz Poreča sam preselila još kao školarka u Zagreb, u redove Dubrave, jer je brat dobio poziv iz Cedevite. Bilo je to u sedmom razredu, ali sam ostala do kraja osnovne škole ipak u Poreču, a samo putovala na utakmice. Upisala sam potom Sportsku gimnaziju i definitivno se preselila u Zagreb. Nakon Dubrave sam igrala za Trešnjevku i Novi Zagreb, a onda preselila sa 16 godina u Celje, jer je to klub u kojem se moglo tada više napredovati. Naporan period u Ivaninom životu, definitivno, ali i kompletne obitelji, koja srećom sport živi punim plućima. Uostalom, tata je svojevremeno bio odličan odbojkaški trener u Poreču. U Zagrebu je pohađala gimnaziju, ali veći dio tjedna boravila u Sloveniji, pa je mama tu bila u službi 'rent a cara'. Nakon Celja slijedi odlazak u moskovski Spartak, na dvije godine. E sada, recimo i zašto je kasnila u Mađarsku... Trebala je naime nakon Rusije put dobro platežne Turske, no tu se zakomplicirala neka menadžerska transakcija i Ivana je polusezonu trenirala doma, da bi tek u drugom dijelu uskočila u redove Atomeruma iz Szekszarda.
I, ako smo već započeli s Porečom i hrvatskom reprezentacijom, red je i da završimo na isti način.
- S pripremama reprezentacije doista ne znam što će biti, sve ovisi o koronavirusu i mjerama glede sprječavanja pandemije. Ono što je za sada sigurno i nije odgođeno su dva nastupa u studenome u kvalifikacijama za Eurobasket gdje smo prve u skupini sa skorom 2-0. Igramo 12. studenoga s Latvijom, i tri dana kasnije sa Sjevernom Makedonijom, sve u Hrvatskoj. Potom slijede još dva susreta u veljači, u gostima, u Njemačkoj i Sjevernoj Makedoniji. A što se Poreča tiče...
Što se Poreča tiče...
- Život se polako vraća, ali s naglaskom na - polako. Ako usporedimo s početkom lipnja prošle godine, to se ne može niti usporediti, ali, s druge strane, ako usporedimo s travnjom ili svibnjom, kada nije bilo nikoga, e to je onda već pomalo 'gužvica'...
Za kraj, Ivana, kakvo je more, jel' već toplo, kakve su plaže, poštuje li se socijalna distanca?
- Hm, ušla sam u more, ali onako, do pola, tako da nisam najmeritornija, ali sam se sunčala, to jesam. Zasada su plaže ionako zjapile prazne, tako da i nije bilo problema s distancom, a kako će biti sada ako krene sezone, čemu se svi nadaju, e to bih i ja voljela znati... Ovo je za sve nas jedno potpuno novo iskustvo - reći će za kraj simpatična Ivana Dojkić, pravi lider u bilo kojoj ekipi u kojoj se pojavi.
