DAMIR SKOMRLJ Cropix
Tvrtko Puljić
KOŠARKAŠKA REALNOST

Snaga Hrvatske daleko je od naslovnih rola, a imamo igrača kakav se neće pojaviti u idućih 13 generacija

Što smo naučili u Sarajevu?
Piše: Tvrtko PuljićObjavljeno: 02. prosinac 2024. 10:53

Znate već kako težak poraz koji se upravo događa i nije najteža stvar koja vas je pogodila. Jer, puno je teže ono jutro iza, ili, ako je riječ o hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji, dani koji idu nakon nekog dubokog razočaranja.

OK, s godinama se svako magare navikne na batine, pa je tako i sa svima onima kojima je košarka još uvijek na srcu. Tako je sedam dana proteklo od kraha u Skenderiji, poraza od BiH od dvadeset poena razlike, poraza u kojemu Hrvatska nije uspjela sačuvati 13 poena viška koliko je donijela u glavni grad susjedne države. Ili u drugo poluvrijeme iste te sarajevske utakmice.
Prošlo je sedam dana otkako smo se sudarili s primljenih 110 poena i u međuvremenu su se tražili razlozi. Nisu padale glave, nije čak niti bilo nekih ozbiljnijih prozivki. Nekako je dojam da se po prvi puta pokušalo u široj slici tražiti uzorke stanja.

Hrvatska, faktički, još nije ostala bez Eurobasketa. Ima ta računica po kojoj bi trebalo 21. veljače srediti Francusku u domaćoj utakmici, nakon toga i svladati Cipar u gostima te se nadati da BiH može posrnuti u posljednjem kolu u Francuskoj. I znate već kako to ide; onih prvih dana nakon kraha u Skenderiji za takvu šansu se malo tko mogao uhvatiti. Vjerujete, tako to obično biva, kako se bude bližila veljača, sve više će biti onih koji će vjerovati u takav epilog.

Košarkaška realnost

Oni će pomoći onima koji moraju, jer drugo im ništa ne preostaje, vjerovati, a to su igrači i stožer. O šansama, realnostima, sastavima i svemu što se tiče tih ogleda u veljači, bit će još govora. Trenutačno je puno zanimljivije pozabaviti se analizom onoga što se polako shvaća kao košarkaška realnost. Igračka snaga Hrvatske daleko je od velikih, naslovnih rola, posebno u situaciji u kojoj na dispoziciji nije sav mogući arsenal naših igrača.

image
ANTONIO BALIC Cropix

Hrvatska je, nadalje, u situaciji u kojoj je na vrhu igračke vrijednosti Ivica Zubac, koji je rođen 1997. godine, a s obzirom na sve što su do sada ponudili hrvatski potencijali, teško je vjerovati da u sljedećih 13 generacija možemo iznjedriti igrača koji bi bio Zupčeve klase. Možda, ali samo možda tek nešto od toga bude u generaciji rođenoj 2010. godine, koja je ovo ljeto osvojila najjači turnir svojega godišta u Europi. Iako, i tu postoje dva igrača koja strše, a koji bi mogli završiti kao njemački reprezentativci, ali o tom potom.

Između Zupca i te generacije, danas 14-godišnjaka, velika je rupa u kojoj postoje neki zanimljivi talenti, iako je i tu riječ o igračima koji, ako su u kategoriji ozbiljnih potencijala, onda su u pravilu raspoređeni na visoke pozicije.
Prevedeno, svakako će tu biti momaka koji će pomoći, ali, kao i obično, kao i u svemu u košarci, o konačnom uspjehu ovisit će samo koliko smo dobri u igračima na lopti.

image
TONCI VLASIC Cropix

A tu je tanko. Ako govorimo o velikim stvarima. Tanko je toliko da je Jaleen Smith, iako je dvojka, najbolji i kao jedinica, jer jedini ima tijelo s kojim može parirati snažnijim bekovskim linijama. Mario Hezonja ne igra niti u Realu na lopti i to od njega tražiti nije moguće, tu se ionako godinama trošio Bojan Bogdanović, a to nije bio njegov forte. Igranje s loptom ne spada niti u najbolji set Luke Božića, kojega smo napokon dobili u reprezentaciji, a on će svakako pomoći i kada budu svi najbolji na broju.

Četvrt stoljeća sve lošiji

Jaleen Smith je vrlo dobar igrač i još bolji momak i da je Hrvat, da imamo pravo uz njega dovesti još jednog stranca, on bi bio zadano mjesto svake reprezentacije. U situaciji kad Hrvatska treba izmisliti kvalitetu igrača na lopti, onda se postavlja pitanje treba li našoj vrsti kvalitetni play, čisti play, igrač koji je svojom klasom u rangu naših najboljih igrača, a ne, poput Smitha, stepenicu ispod njih. I ako se takav locira, koliko je realno da se posao s njegovom putovnicom zgotovi do veljače?
Ostali zahvati idu u strategiju. Ako četvrt stoljeća naši klubovi i naša košarka postaju sve lošiji i lošiji, treba li i dalje vjerovati u ABA ligu ili iz nje izaći i već se od iduće sezone pojaviti u europskim kupovima? Treba li, zatim, odmah inicirati košarkašku akademiju na jednom mjestu sa svim potencijalima i tako pod nadzorom imati cijele generacije zajedno 365 dana, po uzorku na Australiju, Francusku, Finsku, Češku, djelomično i Srbiju kroz Megu?

Koliko god bile teške, ovo su teme koje se moraju početi otvarati.

Linker
02. prosinac 2024 10:54