Dok je u subotnje jutro čekao prvi trening s Hrvatskom još tamo od rujna 2018. godine, kad smo izgubili od Poljske u Gdanjsku, Kruno Simon se silno radovao tome da će nakon beogradskog petka s Efesom večeras ponovo navući najdraži dres. Da bi nešto kasnije stigla vijest kako se to neće dogoditi...
“Procijenili smo da ne želimo dovoditi Krunu Simona u rizik od ozljeda, a obzirom da smo sada u komfornijoj situaciji”, službeno je objašnjenje Saveza.
Ovakvu odluku treba gledati kao ustupak Efesu, Simonovom klubu koji mu je i dopustio nastup, a sljedeći tjedan ima tri utakmice i ozlijeđena su mu četiri bitna igrača...
To sve pak ne znači da je Simonov povratak u reprezentativno okruženje bio uzaludan. Dapače. Jer dugogodišnji reprezentativac tako je dobio priliku upoznati jednu novu momčad, osjetiti drukčije ozračje...
- Ma, dečki su me jednostavno oduševili svojom igrom protiv Turske - prokomentirao je Simon utakmicu koju je gledao uživo.
- Baš sam ugodno, pozitivno iznenađen. I samo još jedna potvrda o onome što se govorilo i nakon uvodne dvije ovih kvalifikacija u veljači, o tom zajedništvu u momčadi, koje se naprosto osjeća. Turci su bili u najboljem mogućem sastavom, s Larkinom, ali dečki su ih baš pregazili...
Ostajemo u pat poziciji
I “njegovi” Turci su iznenadili. Ali negativno.
- Pa jesu malo. Doduše, ja sam bio uvjeren da mi u toj utakmici imamo šanse, posebno ako se prikoči Larkin. I tako je bilo, od početka smo postavili s autoritetom. Tako treba.
Ergin Ataman je nakon pobjede Efesa nad Zvezdom govorio o tome da se nešto treba promijeniti u odnosu FIBA - Euroliga, jer igrači žele igrati za reprezentacije, a tu su i klubovi.
Kad ste se vraćali za Istanbul, kakvo je bilo raspoloženje među petoricom onih koji su za menje od 24 sata trebali na megdan Hrvatskoj?
- Nije realno da se u dva dana odigraju dvije utakmice takvog ranga. Shane se dosta potrošio, igrao je u Beogradu preko trideset minuta. Bili su željni igre, ali situacija je jednostavno takav kakva jest.
I ne naziru se promjene...
- Iskreno sumnjam da će se nešto promijeniti, kad se do sada nije ništa dogovorilo. Ostajemo u toj pat poziciji. Nama sad slijedi Švedska i tu se cilj zna. I bez njega se želi matematički potvrditi odlazak na Eurobasket, kako bi one utakmice u veljači bile samo za prestiž.
- Sve ovisi samo o Hrvatskoj. Treba odigrati mirno, potvrditi svoje kvalitete i vjerujem da ćemo biti zadovoljni i u nedjelju navečer.
Drukčije ozračje
Bio je Simon u prošlim kvalifkacijama, doduše samo na utakmicama protiv Litve i Poljske, sada je unutra. Što je drugačije?
- Tada se osjetilo kako je momčad raštimana, kako nema dovoljno samopouzdanja, činilo se kao da nitko nije uživao što je tamo. Sada ovdje vidim skupinu ljudi koja je zajedno i koja u tome uživa. I kad je tako, onda je to ponekad puno važnije od samog sastava.
Koliko mu je čudno kao svog suigrača vidjeti Roka Prkačina. Neće vjerovati, ali Simon i Rokov tata Nikša nikada nisu zajedno zaigrali u reprezentaciji. Simon je ušao je nju 2011. godine, Prkačin stariji se oprostio od nje 2009. Ali sad je tu Roko. Mali Roko...
- Još ne mogu doći sebi. Sjećam se da smo on i ja prije tri godine igrali “plejku”, bio je niži valjda pola metra nego je sada. I onda odigra onako u petak, oduševio me, vidi se tko mu je stari...