Uvijek između euforije i depresije: Aco trener se oprostio, ali nastavlja misiju spašavanja hrvatske košarke

Nije to bio dekor kakav je sanjao dok je u probranim odijelima na klupi Cibone, kasnije i reprezentacije, započinjao svoju trenersku karijeru. Kako bilo, u Splitu, na Gripama, u dvorani jedinog ozbiljnog hrvatskog kluba za koji nije igrao, niti ga je vodio, Aco Petrović je sa 64 godine - po vlastitom priznanju - okončao svoju trenersku karijeru.

U mlakoj utakmici protiv Austrije je kao v.d. izbornika vodio Hrvatsku do pobjede 84:74. Niti je ambijent bio čudesan, niti je reprezentacija koju je vodio bila čarobna. Bog će znati da je u svojim rukama imao kud i kamo više talenta u svoje 33 godine uz klupu, ali i uz sebe, u igračkoj karijeri koja je trajala do 1991.

MARK RALSTON Afp

Ovaj put nećemo o Aci kao igraču, iako je bio pakleni španer, jer ta njegova igračka vještina nekako je uvijek padala u drugi plan. Svakako otkako je postao trener, dok je i u igračkim vrhuncima uvijek bio u sjeni brata Dražena. Tek toliko ovom zgodom, za osobni dojam ovog novinara, koji je na svu sreću gledao i najveću Cibonu, dres Ace Petrovića, onaj igrački, morao je visjeti pod svodom dvorane koja se danas zove imenom njegovog mlađeg brata.

Iako kod Petrovića i njegovih najava, poput ove da mu je u nedjelju bila posljednja utakmica na klupi, valja staviti ogradu - “nikada ne reci nikada” - pozabavili smo se s pet utakmica u kojima je Aco Petrović vodio Hrvatsku i koje će zauvijek ostati u memoriji svakog iole ozbiljnijeg pratitelja košarke u nas.

Osebujnost Ace Petrovića, vizija košarke u kojoj je vrludao između euforije i depresije, u kojoj je bio i genijalan i samo prosječan, nazire se i u ovih pet utakmica. Dvije pobjede i tri poraza. Svaki od ta tri, međutim, da je ispalo obrnuto, mogao je Acu Petrovića zacementirati u svim knjigama ne samo košarkaške, nego i sportske povijesti u Hrvata. I ovako će imati ozbiljno mjesto, ali ovo bi bio korak više...

1. Eurobasket 1995. (Atena)

Za 3. mjesto: Grčka - Hrvatska 68:73

Da je netko tada, usred devedesetih, predvidio da će Aco Petrović s 36 godina - koliko je imao te 1995. - osvojiti s Hrvatskom posljednju medalju uopće, valjda i među najžešćim kritičarima nitko se ne bi usudio otići toliko nisko. No, evo, dogodilo se. Bio je to Eurobasket na kojemu je zaigrao ostatak Jugoslavije prvi puta nakon sankcija. Hrvatska je bila u seriji medalja, od olimpijskog srebra (tamo je Petrović bio pomoćnik Peri Skansiju), preko europske bronce (pomoćnik Mirku Novoselu) 1993. i svjetske bronce 1994.

U Ateni je tražila ne samo medalju, nego i zlato. Takve su bile najave. I trajala je nada do polufinala protiv Litve u kojemu smo ostali kratki. Jugoslavija i Litva igrale su zlato, Hrvatskoj je ostao meč s domaćinom Grčkom za broncu. Protiv Grčke smo osvojili posljednje bronce, bili su nam Grci u to vrijeme idealni suparnik, no momčad je bila prilično grogirana nakon polufinalnog poraza. Toni Kukoč, recimo, tu utakmicu za broncu nije niti zaigrao, dok su Dino Rađa i Arijan Komazec bili na terenu samo 17 minuta. Aco Petrović je skratio rotaciju na osam ljudi. Ivica Marić bio je na playu 31 minutu, Velimir Perasović na dvojci čak 39 minuta, Veljko Mršić je s niskog krila dobacio do 20 poena, Ivica Žurić je bio na krilnom centru, dok je Stojko Vranković zatvorio reket s 11 skokova. Bilo je to dovoljno za pobjedu od 73:68, ali velikog slavlja nije bilo. I raspoloženje u javnosti bilo je nikakvo. Nije pomoglo niti to što se Hrvatska na intervenciju iz Zagreba povukla s pobjedničkog postolja, jer “oni preko” slavili zlato.

Na krilima negativne energije u javnosti, pali su svi ključni ljudi tadašnje košarke, od Ace Petrovića na izborničkoj stolici, Mirka Novosela kao ključnog čovjeka i Borisa Lalića, predsjednika Saveza. Hrvatskom košarkom je zagospodario i bilo je tako u sljedećih dvadeset godina - Danko Radić, tada još sudac.

Iako je Petrović odveo Hrvatsku do bronce, još za vrijeme Eurobasketa ostao je i bez klupe Cibone, jer je Božo Miličević, tada moćni direktor Cibone već sve dogovorio s Jasminom Repešom, koji je, pak, na Eurobasketu bio pomoćnik Ace Petrovića...

2. Eurobasket 2001. (Istanbul)

Četvrtfinale: Turska - Hrvatska 87:85 (73:73)

Tog 5. rujna 2001. godine, samo šest dana prije nego li će se avionima zabijati u newyorške Tornjeve, dogodio se, vjerojatno, najteži od svih poraza Hrvatske. Aco Petrović je bio izbornik, opet mu je asistent bio Jasmin Repeša, dok se Hrvatska uz startne poraze protiv Jugoslavije i Njemačke, preko pobjeda nad Estonijom i Italijom dovukla do četvrtfinala. I Istanbula, krcatog Abdi Ipekcija. Čekala nas je Turska, iza nje otvoren put do medalje. I imali smo 56:37 u 27. minuti, pri čemu je Damir Mulaomerović igrao maestralno, i danas se čini, najbolju utakmicu karijere. Barem tri četvrtine, jer je i on na kraju ostao bez snage. Turci su se fanatično vratili u igru i stigli, napokon do produžetka, onda i do pobjede. U prvih 27 minuta primili smo 37 poena, onda 13 do kraja još 36. U toj posljednjoj četvrtini bilo svega i svačega, Jasmin Repeša je ostao bez glasa, Aco Petrović je već skicirao u glavi pobjednički govor s kojim bi skinuo s trona hrvatske košarke Danka Radića, jer bili su u to vrijeme u ozbiljnom sukobu, dok su Ibrahim Kutluay, Mirsad Türkcan i Hidayet Türkoglu vraćali Turke i bildali nadu. Na koncu je Türkcan zaradio dva slobodna bacanja na 72:71 s istekom vremena, nakon što je bio fauliran od strane Veljka Mršića, iako niti danas ta situacija nije pretjerano jasna. Kako bilo, Mirsad je stavio jedno, drugo promašio i otišlo se u dodatnih pet minuta u kojoj nas je posve ostavio šut. Mršić i Giriček su promašili trice za novi produžetak, Petrović je odmah ponudio ostavku. Izgubio je utakmicu, njome i rat protiv Danka Radića. I propuštena je jedna prilika u zanimljivoj reprezentaciji koja vrijedila medalje. I koja se potom raspala, zapravo već na tom Eurobasketu, u kasnijem razigravanju za poredak i odlazak na SP...

3. Kvalifikacije za OI 2016. (Torino)

Finale: Italija - Hrvatska 78:84 (70:70)

Aco Petrović je ponovno uskočio na klupu Hrvatske nakon debakla na Eurobasketu 2015. kad su nas u osmini finala pregazili Česi. Ispred nas su bile olimpijske kvalifikacije u Torinu. Italija je bila domaćin, Grčka je stizala s budućim MVP-ijem NBA lige Giannisom Antetokounmpom, a Hrvatska je u Torino otišla niti sama ne vjerujući u čudo. Odnosno, vjerovalo je u to sasvim malo ljudi. I Aco Petrović koji je vodio tu skupinu momaka. Ako bismo trebali birati natjecanje u kojemu je Petrović trenerski briljirao, onda je to baš bilo to Torino. Izgubili smo na startu od Talijana i Ettorea Messine, a Petrović je odmah krenuo u psihološki rat s talijanskim strategom.

Jer, znao je da ćemo još jednom na Talijane. S Grcima u polufinalu se kockao sa šutem Giannisa Antetokounmpa i na to je računao. Ali, Talijani su bili favoriti u finalu. Međutim, Petrović je tada stvorio najbolju kemiju ikada viđenu u naših najboljih igrača, jer Bojan Bogdanović i Dario Šarić izgledali su kao nikada kasnije kao prst i nokat. Uz asistenciju Krune Simona koji je u tom finalu stavio šest trica. I Roka Ukića koji je dirigirao našom igrom. Dario Šarić nas je dovukao do produžetka, tamo smo bili goropadni u jednoj od najboljih izvedbi Hrvatske svih vremena. Otišli smo na Igre. Aco Petrović je to odradio majstorski.

4. OI 2016. (Rio de Janeiro)

Četvrtfinale:

Hrvatska - Srbija 83:86

Euforija odlaska na Igre nastavila se i u samom Riju. Već na otvaranju je Dario Šarić zalijepio blokadu Pauu Gasolu za pobjedu Hrvatske od 72:70 nad Španjolcima, a i cijela uvodna skupina odrađena je pristojno. Iako, Hrvatska tu više nije igrala onako dobro kao u Torinu. I dok smo mjesec dana ranije većinu vremena provodili u “small-ballu”, sa Šarićem na petici i Bogdanovićem na četvorci, u Riju je Dario više igrao kao krilni centar. U četvrtfinalu je, pak, stigla Srbija. Na poluvremenu smo imali 38:32, recimo kako Miro Bilan nikada nije igrao bolju utakmicu u karijeri, dok nikada neću zaboraviti očaj u očima srpskih kolega koji su - na osnovu onoga što je Hrvatska odigrala u prvom dijelu - shvaćali da su pred potopom. Pustite na stranu sva prepucavanja između dvije države, jer ako sve prebacimo na sport, jedino u čemu su Srbi bili bolji od nas bila je košarka. Tog kolovoza u Riju mogao je biti prijelomni trenutak, mogli su i nam i tu samo gledati u leđa.

Međutim, Roko Ukić je bio u penalima, dok je Saša Đorđević naredio agresiju s kojom je razbudio svoju do tada zakočenu momčad i mi smo treću četvrtinu izgubili s nevjerojatnih 14:34. I onda se luđački počeli vraćati. Mario Hezonja je bio mlad i napaljen i imao je loptu, tricu na koju se namjestio za potpuni preokret. Imao je i Kruno Simon otvorenu tricu na kraju, koju nije pogodio, imali smo šansu, ali ispali smo na jednu loptu. S obzirom na to da je pobjednik išao u polufinalu na Australiju koja je imala samo jednu obranu od “picka”, samo zoniranje, pa se Srbija tu našalila, da smo tada svladali Srbe, Hrvatska bi vrlo vjerojatno igrala veliko finale s Amerikancima. Poput 1992.

5. Eurobasket 2017. (Istanbul)

Osmina finala: Hrvatska - Rusija 78:101

Na koncu je ostao Eurobasket 2017. godine na kojem smo opet tražili medalju. S onima i kojih nije bilo prethodno ljeto na Igrama, poput Marka Tomasa, Marka Popovića ili Luke Žorića, ali bez Marija Hezonje i Luke Babića. Vrlo smo pristojno odigrali uvodnu skupinu u rumunjskom Cluju i u osmini finala u Istanbulu išli na Ruse. Kojima je Aleksej Šved bio sve i još malo više od toga. Danima smo pripremali taktiku za Šveda, Petrović je tvrdio da je to protivnik po našoj mjeri, da bi se sve raspalo već u uvodnoj četvrtini. Dobro, ne baš tada, ali bilo je jasno da naša vrsta nije fokusirana. Naime, Aleksej Šved je zabio dvije uvodne trice, prvu jer smo ga - suprotno dogovoru - na startu utakmice išli zonirati, te je šutnuo za tri i tu se razgoropadio. Bez koncentracije, bez fokusa, na minus 23 u konačnom zbroju. Bila je to blijeda izvedba Hrvatske, baš nikakva. U vjerojatno posljednjem ozbiljnom pokušaju da se domognemo medalje. Jer, Rusi su kasnije završili u polufinalu. Aco Petrović je otišao s klupe, preuzeo je Brazil, dok je Hrvatska krenula s eksperimentiranjem u kvalifikacijama koje su tada počimale. I ostala bez dva svjetska prevenstva zaredom.