Počelo je 10. prosinca 1996. kad je Gregg Popovich, tadašnji generalni manager San Antonija smijenio trenera Boba Hilla i na tu poziciju postavio - sebe. Nastavilo se lomom stopala Davida Robinsona šest utakmica kasnije i "tankiranjem" za prvi pick na draftu, što je Popovichu (76) donijelo početnih 17-47 na klupi NBA kluba, ali konačni rezultat bio je - Tim Duncan. Spursi su na lutriji dobili prvi pick, njime izabrali - ispostavit će se - najvećeg krilnog centra svih vremena i ostalo je povijest.
Sad i doslovno. Jer 2. svibnja 2025. i šest mjeseci nakon moždanog udara koji je u konačnici zaključio jednu od najvećih trenerskih karijera u NBA ligi, Popovich više nije trener San Antonija, već postaje predsjednik košarkaških operacija, dok će na njegovu mjesto sad i za stalno - bio je privremeni trener u drugom dijelu sezone - zasjesti Mitch Johnson (38), čovjek koji je imao 10 godina kad je Popovich preuzeo Spurse i u 28 godina ih vodio do 1592 pobjede (računajući doigravanje), 22 sezone zaredom u doigravanje i do pet naslova NBA prvaka, uz jedno izgubljeno veliko finale...
Bila je to jedna teško ponovljiva era. Za bilo koga i bilo gdje. Pop i Spursi. Pogotovo onih točno 20 godina, dok je u San Antoniju stanovao i Duncan. I to je možda bila jedina greška Gregga Popovicha. Što je pogazio svoju riječ.
- Onog dana kad Tim Duncan izađe kroz ova vrata, nedugo nakon toga uslijedit će i moja oproštajna konferencija za novinare.
Puno puta je ovo trener Spursa ponovio dok je sa svojim najvećim sinom, prvo uz Davida Robinsona, onda i osovinu Manu Ginobili - Tony Parker, nizao pobjede i titule. Ali to u konačnici nije napravio i više nije dotaknuo zvijezde. Iako je vjerovao da će ga tamo odvesti i Kawhi Leonard, koji ipak nije bio Duncan, već je "otišao za svjetlima velikih pozornica". Ni tu Pop nije odustao, čekao je i dočekao prvi pick na draftu u godini kad je nagrada bila - Victor Wembanyama. I opet je ugledao svjetlo, priliku da "odjaše u suton" u velikom stilu. Međutim, to nije dočekao, jasno je da ni neće.
Zato jer je jednostavno prekasno.
Ali i sve ovo pokazuje zašto je Gregg Popovih bio jedan od najvećih, zašto je došao u priču u kojoj su Red Auerbach, Pat Riley, Phil Jackson, onda i njegov učenik Steve Kerr...
Tu pak dolazimo do novog poglavlja. Popovi učenici. Kerr je, recimo, igrao za njega, kao i Doc Rivers, onda su od aktivnih NBA trenera tu još Will Hardy, Quin Snyder i Ime Udoka koji su bili u njegovim stožerima. Kao i Mike Brown, Mike Budenholzer i Taylor Jenkins koji su također u prošloj sezoni vodili NBA klubove. Zanimljiv je i podatak da su još dva aktivna trenera, Erik Spoelstra i Jamahl Mosley, bili Popovichevi pomoćnici u američkoj reprezentaciji, te da je njih još 14 igralo za trenere ili radilo s onima koji su na isti način povezani sa Spursima. I da zaključimo, posljednja četiri su asistirala trenerima koji su asistirali Popovim asistentima.
Uglavnom, ako ste se malo i izgubili u ovoj "igri riječima", nije presudno. Netko se potrudio pronaći Popovicheve prste u karijerama svih 29 preostalih NBA trenera na početku prošle sezone. I u tome uspio.
Toliki je trag ostavio Gregg Popovich.
I dok će ga se pamtiti kao konačnog pobjednika, najdublji pečat ipak ostavljaju slike i snimke njegovih interakcija s igračima, suradnicima, sucima, protivnicima... Bilo to "vrijeđanje" Duncana koji "ne može kupiti skok" ili "odabrane riječi" Joeyju Crawfordu i sličnima ili "skidanje sve s neba" Ginobiliju koji je krenuo u jedno od svojih "avantura" prema reketu... Međutim, onda su tu slike zagrljaja s igračima, potpune kontrole na minutama odmora, dok se sve oko njega "raspada", iskrene suze u trenucima slavlja, još iskrenije u pričama o "sinovima", ponajviše o njegovom Timmyju...
Sve to je Gregga Popovicha učinilo velikim. Više od svih tisuću i pol pobjeda, pet NBA titula i olimpijskog zlata.
Bez obzira što nije bio bezgrešan. Ni na klupi. Jer mogao je, recimo, imati i šesti naslov da u šestoj utakmici finala 2013. nije za posljednju obranu svog Timmyja ostavio na klupi pa je Chris Bosh pokupio skok u napadu, pronašao Raya Allena u kutu i ostalo je povijest. Miami je dobio u produžetku, koji dan kasnije i sedmu utakmicu.
Opet, da nije bilo toga, možda ne bi bilo 2014. i najveće trenerske pobjede Gregga Popovicha koji je pripreme za tu sezonu počeo na Air Force Akademiji, tamo gdje je studirao i razvio taj vojnički mentalitet koji ga je doveo na krov svijeta. Tamo je stari lisac posjeo svoje Spurse, pustio im snimku šeste utakmice NBA finala 2013. i više nije trebao ništa reći. Uslijedilo je osvetnički pohod zaključen možda i najboljom finalnom izvedbom jedne momčadi. S naglaskom na - momčad. Bila je to "košarka osamdesetih u stilu 21. stoljeća". Način na koji su Spursi na putu do 4-1 i ukupno najveće koš-razlike u povijesti finala "rezali" obranu Miamija, dijelili loptu, tražili čovjeka, ne u najboljoj, već idealnoj poziciji, bila je avangarda u ligi koja je najveće zvijezde uvijek stavljala ispred momčadi.
I, da, reći ćete da je Pop imao i Duncana, i Ginobilija, i Parkera, i mladog Leonarda. Što je točno. Međutim, nitko od njih u tom trenutku ni na koji način nije odgovarao profilu zvijezde kakve su na drugoj strani bile LeBron James i Dwyane Wade, uz koje je još bio i Chris Bosh.
Jednostavno, bilo je to remek djelo Gregga Popovicha. Jer MVP finala je bio Leonard, dok su to mogli biti i Duncan, i Ginobili, manje Parker koji se za tu seriju "sklonio u stranu" zbog lošeg "match-upa" (još jedan pokazatelj momčadskog mentaliteta ovih Spursa), mogao je biti i Boris Diaw koji je odigrao neke čudesne stvari u tom finalu.
Konačna pobjeda konačnog pobjednika koji je do svojih pet naslova došao s doslovno tri različite momčadi. Jer, podsjetimo, Duncan je prvi uzeo još ‘99. u paru s Davidom Robinsonom, dok su tamo bili još Avery Johnson, Sean Elliot i Danny Ferry, generacija koja je počela silaziti, dok su dolazili Parker i Ginobili, još uvijek "pomoćna radna snaga" u tituli Spursa osvojenoj 2003. Onda su došli naslovi 2005. i 2007. u kojima su ispisane legende o Velikoj trojci Parker - Ginobili - Duncan, da bi se na tim temeljima izgradila i posljednja šampionska momčad.
I nije tu riječ samo o igračima jer Pop je svoje naslove osvajao i s različitim stilovima košarke, od neumornog spuštanja na Twin Towerse u ranoj fazi, preko uvjeravanja samoga sebe da Parkera i Ginobilija samo "pusti s lanca", do faze maksimalnog iskorištavanja šuta za tri poena koji godinama "nije priznavao".
- Ne znam koliko sam ja dao njima, ali znam koliko sam naučio od svih njih.
I zato je Gregg Popovich jedan od najvećih. Jer zna da i drugi - znaju.
- Toliko sam ga puta pitao: "Manu, zašto to radiš?", a on bi me pogledao i rekao: "Zato jer sam Manu". I onda sam konačno shvatio. Moram ga pustiti. I pustio sam ga. Čak i kad nisam znaš što točno puštam.
Majstor prilagodbe. U svakom smislu. Iako su se pravila uvijek morala znati.
- Na kraju dana samo mogu biti zahvalan mojim igračima koji su mi dozvolili da ih treniram onako kako se treba trenirati. I tu je sve počelo od Timmyja, koji je uvijek znao primiti i najgore riječi. A kad najveća zvijezda postavi takav standard, onda nitko drugi ne može reći bilo što.
Stvari su zapravo vrlo jednostavne. Nema velikih trenera bez velikih igrača, dok najveći postaju oni treneri koji to shvate dovoljno rano. Kao što je shvatio Gregg Popovich.
Komentari (0)