Da nije bilo Covida-19 koji je ovih dana uzeo i 100 tisućitu žrtvu u SAD-u, po čemu su daleko vodeći u svijetu, još bismo uvijek čekali na Posljednji ples. Seriju koju je ESPN planirao za ljeto i vrijeme kad ne bi bilo NBA košarke. No, kako je koronavirus zaustavio sve, cijeli svijet, pa tako i NBA ligu, a ovo zanimljiva priča s deset epizoda bila je snimljena ispao je to idealan trenutak.
Za Posljednji ples ili priču o jednoj velikoj generaciji Chicago Bullsa koja je šest puta osvajala NBA naslov.
Deset epizoda Posljednjeg plesa su bile i prošle, a ta je serija izazvala veće zanimanje i od nekih drugih, pa i intrigantnijih. Jednostavno, mnogi su željeli doznati kako će se portretirati Bullsi i hoće li to biti serija samo za jednog čovjeka ili serija za sve njih.
A da su nešto ranije pratili sve što se događalo u Bullsima mogli su znati. Samo da su pročitali knjigu čikaškog novinara Sama Smitha, naslovljenu intrigantnim naslovom Jordan rules. Prevedeno, mogli ste to shvatiti kako ste željeli - ili "Jordan vlada" ili "Jordanova pravila". I jedno i drugo je točno, i mislim da se Smith nije imao potrebe bilo što skrivati. Doduše u pripremi za knjigu imao je nekoliko pomoćnika, pa kako su i protivnici znali reći doušnika, a najčešće se spominjalo Horacea Granta. Ta knjiga nije uvijek u svijetlim tonovima portretirala Michaela Jordana, košarkaša koji je za mnoge bio i ostao najveći svih vremena, ali i čovjek koji je, tako je išla priča, lomio sve oko sebe ako je to bilo u njegovom interesu.
Bilo je jasno da su Bullsi iz tog vremena bili momčad s puno različitih karaktera, momčad u kojoj su vladali Michael Jordan i Scottie Pippen. Meta njihovih napada su bili vlasnik i generalni menadžer, dva Jerryja, Jerry Reinsdorf i Jerry Krause. Nije im se sviđala njihova čvrstina u odnosima, jer kad su igrači, bilo koji igrači, potpisali ugovor više im nikada nisu promijenili te iste ugovore, a to je više smetalo Pippana nego Jordana.
Gdje je u toj priči bio Toni Kukoč? Neki su očekivali da će Tonijeva uloga u Posljednjem plesu biti znatno veća nego što je ustvari bila, a zapravo najviše prostora je dobio u dijelu koji se odnosi na vrijeme Olimpijskih igara u Barceloni na kojima su se pojavili i NBA košarkaši, prvi i originalni Dream team. Nema previše svjedoka iz tog vremena, mislim da nema previše novinara koji su još uvijek aktivni, a bili su u Barceloni i pratili košarkaški turnir, ali oni koji su bili tamo znaju su da su svi Amerikanci koji su došli u pratnji Jordana i ostatka velike momčadi bili zainteresirani samo za Tonija Kukoča. I kada su govorili o košarkašima iz ostatka turnira samo su spominjali Kukoča i pozivali ga da dođe u SAD, jer kako su rekli...
- Samo kad dođe i prezimi u Chicagu, znat će što je to prava košarka.
Nema nikakve dvojbe da je od svih hrvatskih košarkaša Toni Kukoč najviše ostvario u karijeri, pogotovo na NBA parketima i to su mu na kraju priznali iz Chicaga, uključujući i Jordana. To je, naravno, za Tonija bilo najveće priznanje, pa iako nije uvijek ni on bio sretan sa svime što se događalo u Bullsima, nije bio jedan od onih koji bi išao na barikade nakon Posljednjeg plesa.
Drugo je pitanje zašto su mnogi ostali razočarani s Posljednjim plesom, od igrača do onih koji su to vidjeli, a najveći kritičari su tvrdili da je sve bilo podređeno Jordanu i da su svi ostali, uključujući i Pippena, i Rodmana i Kukoča, bili zapostavljeni. Ali, to je tako, tko je imao pravo očekivati da bi priča o završnoj generaciji velikih Bullsa trebala ili morala biti podijeljena na nekoliko dijelova u kojem bi svi Jordanovi suigrači dobili veliki ili najveći dio kolača. To naravno nije niti bilo realno jer da nije bilo Jordana ne bi bilo ni njih, a kao posljedica svega ne bi bilo ni Posljednjeg plesa.
Autori su željeli pokazati sve dobro, ali i sve loše što je dolazilo s vladavinom ili pravilima Jordana, a pritom su se morali ponekad i ljudima zamjeriti. Ostaje pitanje kako se ponašao Jordan u svlačionici, je li optuživao suigrače da se drogiraju ili kockaju, je li znao potegnuti šaku ako nije bio zadovoljan njihovim ponašanjem na treningu ili utakmicama... To je nešto što može ostati za diskusiju. Uostalom, i slavni Charles Barkley je ustvrdio da Jordan nije dirao one koji su mu se na bilo koji način znali suprotstaviti.
I tako, nakon svake epizode znali su se pojaviti kritičari koji su dolazili unutar te momčadi ili iz kruga NBA lige, neki su Jordana optuživali za dvostruka mjerila, neki da je lagao, ali Jordanu je to bilo svejedno. Zašto bi morao objašnjavati da na njegovu intervenciju jedan veliki košarkaš poput Isiaha Thomasa nije vidio Barcelonu i to samo zato jer je Jordan to rekao. A upravo se to dogodilo. Ubojica s licem anđela, kako su nazivali Thomasa u igračkim danima, ostao je izvan momčadi jer ga Jordan nije želio. Pojavila se priča nakon posljednje epizode kako ni odnosi s Pippenom nisu bili idealni, pa je čak, navodno, Pippen izjavio da je Kobe Bryant bio bolji košarkaš od Jordana, a da bi mu se osvetio Thomas je zaključio da među pet najvećih nema mjesta za Jordana. Jordanu to naravno ne smeta previše. Baš kao što nije smetalo ni autorima filma.
Ono što je nama ostalo iz Posljednjeg plesa, bit će svakako priča o jednom velikom košarkašu koji je promijenio svijet oko njega, zajedno s Magicom Johnsonom i Larryem Birdom, zapravo kada se pojavio je već je počeo mijenjati taj svijet. Uvijek se sjetim što mi je Božo Maljković rekao kada je prvi put vidio Jordana kao studenta Sveučilišta North Caroline na nekom turniru u Grčkoj. Samo tri riječi...
- Ovaj nije odavde.
To je bila istina o Jordanu, istina koju je ESPN želio pokazati i u tome je uspio. Ako je pri tome nekima stao na žulj, a Jordan također, nije im smetalo. Ovakvi se filmovi rade da bi veliki ostali upamćeni u svijesti onih koji su ih gledali u najboljim danima i onima koji su dolazili i samo slušali o njihovoj veličini. A u tu veliku, u nekim epizodama i briljantnu priču, odlično se uklopio i Toni Kukoč. Toni koji bez obzira što još uvijek nije došao do Kuće slavnih neće morati dokazivati da je u Jordanovim pravilima i on igrao prilično veliku ulogu.