MILEVSKIJ & BALIĆ Ukrajinski virtuoz i splitski wunderkind garancija su bolje budućnosti

ARTEME, POVEDI NAS! Kult Milevskog sve jači na Poljudu, Balić glasnik bolje budućnosti

Aleksandar Holiga

U Hrvatskoj, nogomet je uglavnom borba; često tuga i jad, nerijetko bijes, ponekad i očaj. Ali s vremena na vrijeme, tu i tamo, dogodi se trenutak u kojem se sve poklopi i Najljepša igra izdigne se iz kaljuže naše svagdašnje, postajući poput glazbe. One glazbe koja „kad te udari, ne osjećaš bol“, kako je rekao Bob Marley. Kramarićevih pet komada u jednoj utakmici, bljeskovi Ćorića i Pjace, nadrealno briljantna one-touch momčadska kontra NK Zagreba za koju je Dražen Medić rekao da bi „probila i Real“, a gdje neće Hajduka… To su bili neki od vrhunaca ove sezone.

Jedan takav trenutak dogodio se i u subotu na Poljudu, kad je Andrija Balić jednim trzajem izbacio cijelu Istrinu obranu, a onda vratio loptu do Artema Milevskog, koji ju je plasirao u mrežu. Zajedno su proslavili pred Sjeverom: jedan 17-godišnje splitsko dite za kojeg se iz aviona vidi, kao što se vidjelo i za Halilovića, da loptu udara drugačije od drugih i da bi mogao postati svjetska klasa; drugi ukrajinski pali anđeo koji je to već bio. Forma je privremena, a klasa trajna - kažu Englezi. „Znanje i znanje su se našli“, kaže Igor Tudor na presici poslije susreta, komentirajući taj pogodak.

Hajduk je tijekom svoje povijesti vidio puno boljih dana, ali vidio ih je u karijeri i Artem Milevski. Da je drugačije, ne bi im se putevi spojili i ne bi Artem u Splitu otkrio Torcidinu ljubav, toliko intenzivnu da lako poprimi luđačke razmjere. „Više volim Artema nego sebe“, bio je jedan komentar na društvenim mrežama; „Artem = bog nogometa“, kaže drugi. Momčad je ispraćena ovacijama, povicima „Ovo je Hajduk!“, „Ja te volim, Hajduče!“ i onom tradicionalnom pjesmom o vinu i fešti, već gotovo zaboravljenom jer zadnjih se godina puno češće pjeva ona tužna „Ako ne postaneš…“

Lako se sad podsmjehivati Hajduku što slavi trijumf nad jednom od najgorih momčadi lige, koja mu je usto i zabila tri komada na Poljudu. Lako i krivo, jer Hajduk živi u raskoraku između slavne prošlosti - u kojoj se na stadion dolazilo bodriti i slaviti svoju momčad, bez obzira na suparnika - i neizvjesne budućnosti, u kojoj će klub možda opet u punom smislu biti veliki, a HNL možda postati ono što može biti, pa će takvo što opet biti 'normalno' i na drugim stadionima.

Današnji Hajduk više ne živi od iluzija o naslovu prvaka, nego za trenutak - onaj u kojemu se spoje znanje i znanje, prošlost i budućnost, te sve one potiskivane i ponižavane emocije eksplodiraju u euforiju, delirij, ludilo. A tu tranziciju savršeno simboliziraju Milevski, kralj asistencija, igrač plemenitog kova i stare škole, te Balić, novi prorok i potencijalni superstar za godine koje dolaze - iako on sam neće puno njih dočekati na Poljudu. Dobna razlika među njima - 12 godina i 7 mjeseci - znatno je veća i od vremena otkad je Hajduk zadnji put osvojio naslov do danas.

U današnjem Hajduku nema igrača koji trenutno igraju na visokoj razini, ima ih tek nekoliko solidnih koji bi mogli konkurirati za prvi sastav Dinama ili barem Rijeke. No, postoje dječaci poput Balića, Vlašića, Malokua i Bašića, koji su silom prilika rano gurani u vatru i koji bi možda mogli poći stopama Bilića, Jarnija, Asanovića, Bokšića, Tudora, Srne… Postoji i Artem Milevski, čovjek koji zna puno više od bilo koga drugoga u ligi i kojemu je Hajduk dao drugu šansu kad je bio mamuran, zapušten i napušten.

Artem je u Splitu doživio da mu ne sude zbog grijeha iz prošlosti i ne zvižde zbog (često) krivo zahvaćenih lopti ili nespretno propuštenih prilika, sve dok daje sve od sebe - to je, uostalom, ono što traže od svih igrača, svjesni njihovih ograničenja. No, oduševljavaju se svakim njegovim dodavanjem. Istini za volju, neki od tih pasova su apsolutni vrh, perverzno superiorni u usporedbi s onime što se u HNL-u smatra 'dobrim'. On se i stvarno trudi, znatno je smršavio i nije mu bilo ispod časti igrati za B momčad u Trećoj ligi. Postao je i ponizan: „Igrali smo jedan za drugog baš kao što je trener tražio. Hvala mu što me je ostavio u igri do kraja, puno sam htio taj gol“, rekao je poslije utakmice s Istrom. A onda i dodao: „Nadam se da ću biti još bolji i pomoći momčadi u nastavku sezone. Trebaju mi dobre pripreme, veselim se tome“.

Odnos hajdučkog puka prema Milevskom krajnje je benevolentan. Prihvaćen je onako kako to samo Split zna s fureštiima: od milja nazvan 'Mile Viski', pretvara se u old-school boga nogometa tipa Baka Slišković - boemskog 'fudbalera' i fantasistu za kakvima postoji gotovo predeterministički ukus u ovim krajevima, te lučonošu neke svjetlije budućnosti za Balićevu i Vlašićevu generaciju te one koji dolaze poslije njih.

Ogrezli smo u cinizmu i u borbi protiv onih koji su nogomet sj***li, oduzevši nam onu nevinu radost zbog koje smo ga i zavoljeli još kao djeca. No, ovakve pozitivne priče daju vjeru u bolju budućnost. Poljudom već neko vrijeme odzvanja: „Arteme, povedi nas!“