Prije dvije godine Dinamo je slavio svoj stoti rođendan. Povodom te velike obljetnice nije organizirao svečanu utakmicu, nije pozvao neki etablirani europski klub u Maksimir, bojazan da bi stadion mogao biti prazan ili poluprazan bila je previsoka prepreka, rizik s kojim se nije bilo za igrati. Prošle sezone plasirao se u Ligu prvaka, a stadion je opet zjapio prazan, nije pomogla niti milijunska nagrada navijačima. U subotu se slavio 102. rođendan i novi naslov prvaka, jedva da se skupilo nešto više od tisuću ljudi.
Jasno da se postavljaju pitanja: kome treba klub kojeg gleda tako malo ljudi, čijim se uspjesima veseli šačica nogometnih zaljubljenika, čiji porazi u Ligi prvaka gotovo nikog ne rastužuju? Kakav je smisao Dinama ako nema navijača, za koga se zabijaju golovi, za koga se skupljaju naslovi, za koga se lansiraju mladi talenti koji u Maksimiru niču kao gljive nakon kiše?
Pitanja su mnoga, ali bojimo se da je malo pravih i konačnih odgovora.
Mnogi će kazati da je za sve kriv Zdravko Mamić. Posljednjih godina u Maksimirskoj 128 više se govorilo o financijama, porezima, transferima, uskrsnicama, božićnicama, političarima, političkim strankama, medijima i ministrima nego o nogometu. Većini običnih ljudi nogomet je zabava, a ne biznis ili politika, pa im takva retorika ide na živce, udaljuje od stadiona, stvara im dojam da su u Maksimiru bitniji novac, politički i drugi interesi nego nogomet, nogometaši i nogometna lopta. Posjetu na tribinama ne pomaže ni činjenica da brzo odlaze najbolji igrači, pa čak i oni koji su tek na začetku karijere poput Matea Kovačića.
Običnog navijača ne zanima priča “moramo prodavati da bi preživjeli”, njega zanima pogledati show, otići na stadion da bi se uživalo i komentiralo o dostignućima i napretku nekih Kovačića, Halilovića, Brodića, Šimunovića ili Jedvaja. Zagrepčani i svi ostali poklonici Dinama žele gledati “dream team” sastavljen od domaćih mladih dečki plus neka jaka inozemna imena.
Ali s druge strane, Dinamo je najuspješniji klub u regiji, ne samo kad se radi o klubovima bivše države, praktički je jedini financijski stabilan klub u ovoj zemlji koja ne nudi neku perspektivu, stvorio je i stvara igrače koji su temelj hrvatske reprezentacije, ulaže vlastiti novac u stadion koji je gradska imovina. Zar netko može osporavati činjenicu da je zagrebački klub dao hrvatskom nogometu Modrića, Mandžukića, Eduarda, Ćorluku, Lovrena, Kovačića, Halilovića, Jedvaja? Sasvim je logično da nisu svi ti stariji i mladi majstori pali s neba, da su produkt kluba, trenera, nogometne škole, organizacije, skautske službe, financijske stabilnosti. Čak i ti porazi u Ligi prvaka nisu nešto neočekivano, mogli bi ustvrditi da je čak i s njima modri klub iznad realnosti ovih prostora, financijske situacije u državi, infrastrukture i lige u kojoj se natječe.
Dinamu je najvažniji cilj vratiti navijače, veći od svih tih naslova prvaka ili plasmana u Ligu prvaka. Da oni pune tribine Dinamo bi bio još bolji i priča bi imala smisla. Kako to izvesti, kako pomiriti uspješne klupske dionice i nezainteresiranost navijača? Mislimo da investitor u gradnji porušenog mosta može biti samo Dinamo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....