StoryEditor
Niko Kranjčar u prodoru
‘OTELI‘ SU DINAMU KAPETANA

Simbol Maksimira i veliki miljenik Poljuda: Ne zanimaju me te priče i usporedbe s Beckhamom!

Dobio je od Ćire Blaževića kapetansku traku i postao najmlađi Dinamov kapetan u povijesti...
Autor: Tomo NičotaObjavljeno: 15. lipanj 2020. 20:28

Uhvatim se nekad u razmišljanju kakva je, zapravo, bila karijera Nike Kranjčara? Možemo li je smatrati uspješnom, velikom ili korektnom, prosječnom?

Vratimo se tamo negdje u 2001., sredina ljeta, Dinamovo gostovanje u Sisku kod TŠK-a. Nije imao još ni 17 godina, startao je u prvih 11 i u 16. minuti zabio svoj prvi gol za voljeni klub. U tom trenutku i još puno godina kasnije, najmlađi strijelac u povijesti HNL-a... Toga dana, iako je sve krenulo još davno prije (odnosno, otkad je prvi put udario loptu) Niko je, definitivno, postao predodređen. Do tada je bio talentirani klinac, sin legendarnog Cice, dečko koji obećava i koji bi mogao nadmašiti oca i kojemu svi žele da uspije. Tog dana u Sisku postao je dečko koji, jednostavno, mora uspjeti. Jer, svi mi tako želimo.
 

Težak teret na leđima

Niko Kranjčar došao nam je kao naručen. Baš su zadnje zvijezde ‘vatrene Hrvatske’ kačile svoje kopačke o klin. Činilo se, stiže vakuum u kojemu Hrvatska dugo neće imati takvu generaciju, igrače na najvećim pozornicama. Baš je sa scene silazila i jedna briljantna Dinamova družina, momčad koja je na čelu s Prosinečkim vratila nogomet u Zagreb, Modri su se ponovno vraćali u svojevrsnu prosječnost, sa snovima da će uskoro, opet, neka iskra ‘zapaliti Maksimir’. I odvesti Dinamo još dalje, u Europi, naravno.

I tu je upao Niko. Idealan dečko, vrhunskih gena, nasljednik velikog Kranjčara, omiljenog i izvan zajednice Dinamovih obožavatelja. Niko, sedamnaestogodišnjak koji je u našim očima bio igrač koji će povesti hrvatski nogomet u nove visine. On je taj koji će Dinamu donijeti godine naslove i trofeje, nove Lige prvaka i, valjda, europsko proljeće, on je taj koji će predvoditi Hrvatsku do nekih idućih postolja na velikim natjecanjima. Uza sve to, uz taj igrački talent, koji je bio nedvojben, jer Niko je bio španer, ‘mali Cico’ odlično se uklapao i u sliku nove, mlade zvijezde, koja je nasušno bila potrebna na sceni.

Ne samo nogometnoj. U vrijeme kad je, početkom stoljeća, nogomet sve više postajao važniji i izvan terena, kad je, da tako kažemo, krenula njegova ‘beckhamizacija’, Niko Kranjčar je i tu bio idealan tip. Fin, pristojan, zagrebački dečko, sin nogometne legende, dovoljno talentiran da bude idol mlađima od sebe, dovoljno ljepuškast i simpatičan da privlači pažnju i onih kojima nogomet nije glavna preokupacija. Ono, reklo bi se, savršen tip za sve uloge, iako je, naravno, bio daleko od tog savršenstva.

- Ne zanimaju me te priče i usporedbe s Beckhamom, ja samo želim igrati nogomet, napraviti nešto veliko s Dinamom i jednog dana igrati u velikom, europskom klubu - govorio je tada Niko. Međutim, nitko ga nije slušao, Niko je morao biti sve to, velika zvijezda koja će na svojim leđima nositi budućnost hrvatskog nogometa.

image
Niko Kranjčar

Suprotstavio se Mamiću

Činjenica da je odrastao uz poznatog oca, nogometaša, da je odmalena bio ispred reflektora i kamera, pomogla mu je da ta očekivanja podnosi lakše nego drugi vršnjaci. Ipak, pritisak je bio žestok. Kad je odigrao dobro, upisao potez za pamćenje, bio je Maradona i Pele.

Kad je bilo slab, bio je tek tatin sin i slaba kopija sjajnog Cice. S jedne strane dobio je od Ćire Blaževića kapetansku traku i postao najmlađi Dinamov kapetan u povijesti, s druge je bio “predebeo, spor, u stagnaciji”. S jedne strane odvodilo ga se u najveće klubove, Milan, Barcelona, Manchester United, s druge bio je “prenapuhan igrač, koji stoji u mjestu, ne napreduje, stagnira”.

- Znaš, dosta mi je više tih priprema iz godine u godinu, ne mogu više!

Izgovorio je tu rečenicu, sjedeći za stolom s Darijem Zahorom, suigračem u Dinamu tijekom priprema u Međugorju. Imao je tada tek 19 godina, a već mu je bilo dosta? Očito, pritisak je bio sve veći, javnost sve nestrpljivija kad će Niko postati ono što ‘mora postati’, on prema van nije pokazivao da ga nešto muči. No, bila je ta rečenica dokaz trenutne slabosti, dokaz da mu veliki teret pada sve teže i da se s time teže nosi.

Stigli su polako i sve teži trenuci u Dinamu. Momčad je bila mlada, novca u klubu malo, a rezultati daleko od onoga što su navijači htjeli. Barem na europskoj razini. Nije niti Niko često bio ‘bubica’ i dobar zagrebački dečko, imao je on svoje mušice, mladenački bunt, bilo je tu i ponešto nervoze, frustracije, inata, međutim, malotko je mislio da će sve baš toliko eskalirati. Da će odjednom postati glavni krivac, da će postati smetnja te da će ga u Dinamu prekrižiti.
Sjećamo se večeri u švedskom Borasu u jesen 2004. Dinamo je tada s Elfsborgom odigrao 0:0, prvi put se plasirao u Europsku ligu.

Niko Kranjčar tu je utakmicu odgledao s klupe. Tada je bilo normalno nakon utakmice doći u hotel gdje su bili smješteni igrači i klupsko vodstvo, popričati s akterima u jednom neformalnijem tonu. Bio je tamo i Zdravko Mamić, bio je i trener Nenad Gračan, a nije trebalo dugo da razgovor dođe na temu Nike Kranjčara. Zanimalo je nas, novinare, zašto nije igrao, ako već nije u formi možda bi mu dvadesetak minuta u takvoj utakmici pomoglo da se u tu formu i vrati. To je pitanje izbacilo iz takta i Mamića, ali i Gračana, pale su teške riječi, što na račun novinara, što na račun Kranjčara. Bio je to jedan od prvih takvih Mamićevih istupa i postalo je jasno da Niko Kranjčar više nema budućnost u Maksimiru, da su mostovi između između njega i klupskih čelnika i trenera srušeni. Kao kapetan odbio je i smanjenje plaća i ugovora igrača, rekavši da će svlačionica pristati na te uvjete ako si plaće smanje i ljudi iz Uprave.

No, bio je to tek uvod u najveći potres, u ono što se dogodilo u siječnju 2005. Zdravko Mamić javno je rekao da Niko Kranjčar može otići ako bilo koji klub donese odštetu i pojavio se - Igor Štimac. Stigao je Hajdukov šef u Maksimir, iskeširao koliko je Dinamo tražio i Niko je postao Hajdukov.

image
20.05.2004. Tuheljske toplice, Niko Kranjcar, FOTO=SANJIN_STRUKIC

Doček u Splitu bio je fanatičan i euforičan, Hajduk je ‘ukrao’ Dinamu njegova kapetana, simbol, zemljoposjednici s jadranskih otoka prepisivali su na Niku hektare zemlje, obožavali su ga, nosili na rukama, a on im je pomogao osvojiti naslov prvaka. Pokazat će se, zadnji Hajdukov naslov.

- Hajduk mi je u tim trenucima pružio ruku spasa, sve što sam tamo doživio zauvijek ću pamtiti. Iako, uvijek sam ostao dinamovac i Purger - govorio je kasnije Niko, a njegova je karijera nizala neobične situacije i zaključke.
 

Prodisao nakon Hajduka

Prvo, njegov menadžer Dino Pokrovac samo koji mjesec kasnije ubijen je u Zagrebu, Ćiro koji ga je postavio za kapetana u Dinamu došao je u Hajduk, otac Zlatko postao je izbornik, paralelno s njim Niko i standardni reprezentativac. Zaslužuje li ili ne, bila je to već normalna, svakodnevna rasprava.

No, sigurno nikad nije mislio da će u svojem Zagrebu biti “izdajnik i svinja debela”, dok će u Splitu biti “junak i spasitelj”. Dio navijača Dinama nikad mu nije mogao oprostiti što je otišao u Hajduk, iako će godinama kasnije neki od njih promijeniti mišljenje i Niku naknadno promovirati u prvoborca protiv Mamićeve vladavine. Tek kad je otišao iz Hajduka u Portsmouth uspio je prodisati. Maknuti tu stigmu simbola, junaka, spasitelja i izdajnika, razvikanog talenta i vođe novog pohoda hrvatskog nogometa na svjetski vrh, na neki način, javnost, mediji, navijači, tek smo ga tada ostavili na miru.

I onda, odgovor na ono pitanje s početka? S tadašnje točke gledište, doista se doimalo nemogućim da će taj dečko završiti karijeru bez finala Lige prvaka, bez velikog Dinamova europskog rezultata, sa samo jednim prolaskom skupine u dresu reprezentacije na velikom natjecanju. Da će u Dinamu igrač za Zlatnu loptu početi stasati tek njegovim odlaskom, da će rezultatski uzlet njegova kluba krenuti nakon što je otišao, da će simbol Maksimira postati miljenik Poljuda.

No, danas, kad se sve zbroji, govorimo o igraču koji je uz sve to postao i prvi Hrvat koji je osvojio FA kup, s Portsmouthom. Govorimo o igraču koji je odigrao 81 utakmicu za reprezentaciju i zabio 16 golova, igrao na dva EP i jednom SP, koji je zabio Engleskoj na Wembleyju u ‘onoj’ utakmici, Brazilu u Splitu. Pričamo o igraču koji je igrao za Tottenham u Premiershipu i Ligi prvaka, za QPR, u velikanima svojih država kijevskom Dynamu i Glasgow Rangersima. U Dinamu i Hajduku.

I svuda ga se, na kraju, ipak jako dobro sjećaju. Možda ne onako kako smo zamišljali, ali sigurno jest jedan od najvažnijih hrvatskih nogometaša u ovom stoljeću. Baš zbog svega što je prošao, zbog svih uloga koje je odigrao i svih očekivanja koja je nosio, zbog svega toga možemo reći da je, u konačnici, uspio. Došao do razina koje su mnogima još uvijek vječno nedostižne.

- Tehnički je fantastičan, odličan nogometaš i sjajan momak. Vrhunski je frajer, dečko kojega uvijek želite susresti, radujem se našem svakodnevnom radu. Jer, on je tip s kojim želite raditi, on je baš odličan igrač - opisao je Niku Harry Redknapp, trener koji mu je obilježio karijeru. Vodio ga je u Portsmouthu, Tottenhamu i QPR-u, bio njegov veliki zagovaratelj i učitelj.
I te su rečenice, zapravo, sasvim dovoljan zaključak.

OSOBNI KARTON

Niko Kranjčar
Rođen 13. kolovoza 1984. u Zagrebu
Igračka karijera
Rapid Beč, Dinamo Zagreb (2001.-2005.; 119 utakmica, 22 gola), Hajduk Split (2005.-2006.; 63 utakmice, 19 golova), Portsmouth (2006.-2009.; 98 utakmica, 12 golova), Tottenham (2009.-2012.; 71 utakmica, 11 golova), Dynamo Kijev (2012.-2016.; 22 utakmice, 4 gola), QPR (2013.-2015.; 55 utakmica, 4 gola), New York Cosmos (2016.; 7 utakmica, 1 gol), Glasgow Rangers (2016.-2018.; 26 utakmica, 3 gola)
Reprezentacija Hrvatske (2004.-2013.; 81 utakmica, 16 golova)
Trofeji
3 Hrvatska kupa (2001., 2002., 2004.), 3 Hrvatska superkupa (2002., 2003., 2005.), 2 prvenstva Hrvatske (2003., 2005.), FA kup (2008.)

Linker
16. lipanj 2020 23:20