LIDER VATRENIH KOJI JE UŠAO I U POVIJEST NAJVEĆEG NJEMAČKOG KLUBA Kao tinejdžer je skoro odustao od nogometa, a silno ga je razočarao i potez Dinama

Prije dvadesetak godina popularni talijanski kantautor iz žanra soft rocka, Luciano Ligabue, izdao je album Miss Mondo (Miss svijeta). Unutar njega veliki odjek dobila je pjesma "Život kao srednji vezni". Tekst je metaforički obradio težinu življenja kroz priču o srednjem veznom igraču. U nogometu, kao i u glazbi, životu, rijetki se rode kao geniji i klase predodređene za uspjeh. Najčešće je život, tumači priča, borba u kojoj se do zadovoljstava mora doći radom i znojem. Kao što igrači na poziciji stražnjeg veznog s puno napora odrađuju vrlo odgovoran posao, podređuju se momčadi i u sjeni rade za druge, koji će na kraju pobrati aplauze. Poveznica za talijanskog rockera, koji je sebe smatrao takvim "igračem" u glazbi, bio je Gabriele Oriali, legenda Intera i Italije iz 1970-ih godina...

Kad bismo pandan priči tražili unutar hrvatske nogometne zbilje i povijesti, karijera i život Nike Kovača bio bi idealan okvir. Oličenje igrača podređenog kolektivu, žrtvovanja za druge igrače koji su bili atraktivniji i pobirali lovorike, čovjeka koji je upornošću i disciplinom ostvario izvanrednu karijeru, a od gospoštine na terenu, na klupi kao trener te općenito u životu i izvan terena, stvorio modus vivendi.

No, krenimo redom. Mato i Ivka Kovač su 1970. iz livanjskog sela Lusnići otišli živjeti u Berlin. Tamo je godinu dana kasnije, 15. listopada rođeno njihovo prvo dijete, kojem su dali ime Niko. Skromna radnička obitelj, u kojoj će se dvije i pol godine kasnije roditi i drugi sin, Robert, borila se svakodnevno za bolji život. Njemačka im je postala druga domovina, ali u njihovom domu pričalo se hrvatskim jezikom. Tako se vjerojatno kroz vrijeme razvila ona teza kako je upravo Niko Kovač primjer uspješnosti osobe koja ima hrvatski temperament i njemački red i disciplinu. Uz očevu strast prema nogometu bilo je logično da će se razviti i njegova ljubav prema igri. S pet godina, kako je pričao, gledao je finale Kupa prvaka u kojem je Bayern u Glasgowu svladao St. Etienne te se od toga dana smatra navijačem bavarskog kluba.

N Dugi

Niko Kovač je sa 9 godina napokon započeo s organiziranim treniranjem, u lokalnom Rapidu. Ostao je osam godina tamo, ali nije baš sve teklo tečno u razvijanju karijere. Štoviše, u jednom je trenutku, sa 16 godina, izgubio volju za nogometom. Na stranu što je u jednoj fazi bio vrlo dobar u paralelnom bavljenju judom, Nikina je motivacija ustuknula pred teškom stvarnošću probijanja u klubu kakav je onaj iz Weddinga. Predgrađe, u kojem su stasala i braća Boateng, bilo je marginom u nogometnom smislu. Daleko od pogleda jačih klubova, skauta, možete se tek samo ohrabrivati da će jednog dana stići šansa. Tinejdžer lako može izgubiti volju i Niko Kovač je umalo odustao od nogometa. Ključan je bio njegov otac Mato, čiji su mu savjeti pomogli da nadvlada kriznu fazu. Učio ga je da bude uporan i stalno ima na pameti kako se rad i poštenje uvijek na kraju isplati. Vrijeme mu je ubrzo dalo za pravo...

Niko Kovač je u mlađim kategorijama igrao uglavnom kao krilni igrač. Bio je omanji brzi nogometaš. Kako u Berlinu nije uspijevao iskoračiti u višu razinu, sa 17 godina stigao je u Dinamo na probu. Trenirao je u vrijeme kad su tamo bili Zoran Mamić, Alen Peternac, Dražen Boban, odigrao je i jednu prijateljsku utakmicu i očekivao da će ga Dinamo registrirati. No, u Berlinu nije dočekao taj poziv iz Zagreba. No, nakon dvije sezone u petoligašu Herthe Zehlendorf napokon je dočekao poziv "prave" Herthe Berlin. Tada su bili drugoligaši i taj rang natjecanja 1991. godine nije baš bio u fokusu interesa javnosti i pažnje bundesligaša. No, ipak je bio važan iskorak za Niku Kovača i mogućnost da napokon može skrenuti pažnju na sebe. Njegove frustracije u tom smislu bile su logične. Kao što je i pjesma o veznjacima talijanskog rockera naglašavala, igračima i ljudima takvih profila nije nimalo jednostavno izbiti na površinu. Niko Kovač nije bio visok (176 cm), nije bio ni atraktivan tehničar ili efikasan igrač. On je bio silno borben i požrtvovan igrač, solidne temeljne tehnike, taktički pouzdan, discipliniran i uporan. Kao takav trebao je vrijeme da bude prepoznat, priliku i poklapanje situacije da ga struka većeg kluba i Bundeslige zapazi i pozove.

Nakon pet godina i 242 nastupa za Herthu u drugoj ligi upravo se to dogodilo pozivom Bayera iz Leverkusena. U dresu Apotekara, gdje je nastupao i njegov brat Robert, Niko Kovač je počeo odlučnu dionicu afirmacije na najvišim razinama. U tri godine je stekao status vrlo pouzdanog vezista koji se zrelošću igre box to box nameće za najviše domete u Njemačkoj. I za reprezentaciju Hrvatske. Koju je 1996. godine izabrao unatoč činjenici da ga je njemački nogometni savez javno pozivao da se odluči za Elf. No, za Niku Kovača i obitelj nije bilo nikakve dileme. San da igra za Hrvatsku pretvorio se u javu pozivom Miroslava Blaževića na Kup Kralja Hassana u Maroku, u prosincu 1996. godine…

N Dugi

Nakon 96 nastupa za Bayer odlazi u HSV, gdje dodatno podiže kvalitetu igre. S logičnim rastom samopouzdanja može se ponuditi i neke druge elemente koji su "priličniji" atraktivnijim igračima. Recimo, golove. Niko Kovač stalno je trčao i pokrivao suparničke ofenzivne igrače, ali uvijek je težio dolasku u završnicu. U Bayernu je postigao 9 pogodaka u 96 nastupa, u HSV-u u 23 utakmica manje poentirao je 4 puta, ukupno 13 pogodaka. Udarci desnom, lijevom, glavom, topovski šutovi i spretnost u gužvi, bilo je svega. No, jedan od najljepših pogodaka ostaje onaj kojeg je u dresu HSV-a postigao protiv Schalkea u sezoni 1999./2000. S desetak metara škaricama je pogodio mrežu za pobjedu od 3:1.

Sjajne igre nisu promakle bavarskom divu i Bayern je 2001. godine pozvao Niku Kovača u svoje redove. Istog ljeta iz Leverkusena je doveden i Robert Kovač. Ispunio se tako još jedan san, i to bratski, da zajedno igraju za najveći njemački i jedan od najvećih svjetskih klubova. U dvije sezone Niko Kovač odigrat će 51 utakmicu i s Bayernom osvojiti prvenstvo i Kup, te Svjetski kup. Pomalo neočekivano će 2003. otići iz Münchena i vratiti se u "svoju" Herthu, sada u prvoj ligi. Tri sezone Berlina zaključene su kad je stigao poziv iz "novog" Salzburga, pod kapom Red Bulla. Niko Kovač je stigao u Mozartov grad sa 35 godina i ubrzo postao lider i ljubimac, te je unutar tri sezone stigao osvojiti dva naslova prvaka austrijske Bundeslige. Na njegovom oproštaju od aktivnog nogometa, u ljeto 2009. godine, stigao je Bayern i na najljepši način je zaokružio karijeru "igrača za primjer", uz ovacije navijača Salzburga i bavarskog diva… Tada nitko (opet!) nije mogao slutiti da će deset godina kasnije postati treći Hrvat, nakon Zlatka Čajkovskog i Branka Zebeca, trener Bayerna. I to trofejni, koji će s prvenstvom i Kupom (te Superkupom), postati s Beckenbauerom jedini kojima je to uspjelo u obje uloge.

Niko Kovač je dakako svoj status u legendi hrvatskog nogometa učvrstio nadasve igranjem za reprezentaciju Hrvatske. Od 1996. do 2009. godine bilo je to 13 ljeta festivala emocija, sreće, frustracija, razočaranja, ali iznad svega stalnog ponosa što je dio Vatrenih. Njegovu su osvjedočenu bezuvjetnu privrženost Hrvatskoj nerijetko u zemlji neki tumačili patetikom, nametanje "hrvatstva" za tko zna koje interese, kao i samu činjenicu da ju je pretpostavio moćnoj Njemačkoj. Da je valjao Nijemcima bio bi tamo, klasično je omalovažavanje nečijeg čvrstog uvjerenja i jasnog stava, što nije baš raširena praksa u našem okruženju, gdje se obično teško razumije da bi netko mogao biti praktičar reda, discipline, dovoljno kvalitetan i patriotski nastrojen pa da zahvali na pozivu Nijemcima i dođe u ovdašnju reprezentativnu zbilju. Odigrao je Niko Kovač 83 utakmice u nacionalnom dresu, bio je kapetan Vatrenih od 2004. do odlaska, sudionik dva svjetska i dva europska prvenstva. Ranom ostaje izostavljanje s popisa putnika za Francusku '98. i oduvijek drži da je bio zakinut zbog oslobađanja mjesta nekom drugom.

Ante Cizmic / CROPIX / CROPIX

Kao reprezentativac donio je izbornicima onu kakvoću doprinosa koji je u igri s više tzv. umjetnika nasušno trebao. Trka, disciplina u igri, borbenost i požrtvovnost za momčad. No, da se ne bi krivo shvatilo, Niko Kovač je bio vrlo solidan tehnički. Uza sve te vrline, pogotovo kada je postao kapetan u eri Zlatka Kranjčara, pet godina je bio istinski lider svlačionice odnosno reprezentativnog tabora, produžena ruka trenera na terenu i izvan njega. Sa skoro 36 godina predvodio je Vatrene u epskim pobjedama nad Englezima, kao asistent kod gola, kao asistent talentu Luke Modrića, koji je uz njega, nimalo slučajno, igrao izvanredne partije za reprezentaciju. Sa skoro 37 godina na Euru 2008, gdje je Hrvatska odigrala briljantan turnir, samo jedna kolektivna dekoncentracija (gol Turaka) zaustavila ga je da Vatrene povede u polufinale i tko zna gdje još...