Najviše od svih zanimanja cijenim zemljoradnike, ratare. A kod sportaša ono nogometaša. Nogomet je najživotniji od svih sportova. Najbrojniji! I kod nas, i u svijetu. Ovih naših 100 su predstavnici milijuna nadobudnih nogoloptača, zato o njima govorim s velikim poštovanjem. Pogotovo o onima koje sam pobliže upoznao na terenu, u igri. Jasno, svi s kojima sam igrao su iz starijih generacija 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća. Inače, s njih čak 20 od 100 na našoj listi sam ili dijelio svlačionicu, ili igrao protiv njih, a s nekima oboje od toga.

Na vrhu mog izbora ipak je Luka Modrić. Modrić i Šuker - planetarna slava! Oni su iznad svega! Ne treba na njih posebno trošiti riječi. Pri vrhu su i Prosinečki i Boban kao vatrena, brončana kovanica. Tehnički i taktički velemajstori. I o njima se sve zna.

Treći u mom izboru je Stjepan Bobek - moj igrački idol! On nije najbolji, nije ni najuspješniji hrvatski igrač, ali je najveći genijalac, to potpisujem. U svoje vrijeme prvi strijelac Partizana i reprezentacije Jugoslavije, virtuoz u rolanju i igri petom, najlucidniji dodavač - paker. Inače wunderkind, jer je s 14 godina nastupao za prve momčadi Derbija i Ličanina, u to vrijeme solidnih zagrebačkih klubova. S 50 godina na Trofeju Marjan u veteranskoj predigri demonstrirao je vještinu baratanja loptom kakvu nisu mogli prezentirati aktivni igrači Hajduka, Dinama, Partizana i Zvezde. I to svi zajedno!

Trans zbog Vukasa

Nema igrača na ovom popisu koji je tako mogao baciti navijače u trans kao što je to činio Bernard Vukas. Svjetska klasa. Spominjem tri susreta s njim kao suparnikom. Upoznao sam ga u ljeto 1957. u Splitu, na uzvratnoj finalnoj utakmici omladinskog prvenstva države: Hajduk - Partizan 0:1 (U prvoj je bilo 7:0 za Partizan u kojem sam bio kapetan, a među igračima su još bili Jusufi, Miladinović, Vasović, Kovačević...). U poluvremenu je u našu svlačionicu ušao Vukas i rekao mi: “Ti, mali, dobro igraš, ali nemoj oponašati Purana”. On, slavni Vukas, kontinentalac, da se obrati baš meni...

Miro Rede (lijevo) i Dražan Jerković zajedno u dresu Dinama

privatna arhiva

Inače, Puran je bio Bobekov nadimak. Godinu kasnije ujesen susreli smo se na igralištu kod Plinare u prvenstvenoj utakmici Hajduk - Partizan (0:1). Pomlađeni Partizan poveo je ranim pogotkom Miladinovića, koji je tom prigodom slomio nogu. S deset igrača zahvaljujući najviše fenomenalnom Zebecu rezultat je ostao isti. Bajdi je pjena išla na usta od muke... Treći naš susret 6. ožujka 1960. bio je u polufinalu Kupa: Dinamo - Hajduk 2:1. U beogradskom Sportu naslov je glasio: “Rede i Vukas najbolji”. To mi je jedna od najdražih pohvala u karijeri.

Vladimir Beara nije slučajno dobio nadimak Veliki Vladimir. Vidio sam u ovih 70 godina tisuću divnih, bravuroznih, ludih obrana, ali ni jedna nije bila ravna onoj koju je izveo Beara 21. svibnja 1953. godine, na stadionu Partizana u utakmici Jugoslavija - Wales 5:2. Velški zlatni dečko Ivor Allchurch pucao je snažno s deset metara lijevom nogom nisko u lijevi donji kut. Beara se bacio i odbio loptu, opet na noge crvenokosom napadaču, ovaj je iz prve odapeo snažno desnom nogom loptu u desni gornji kut. Veliki Vladimir je s poda doslovno odletio prema rašljama i obranio i taj udarac. Vidio sam to na vlastite oči kao skupljač lopti, pet metara udaljen od mreže. Neprispodobivo!

Sučelio sam se s Vladimirom u derbijima Partizan - Zvezda 0:2, Zvezda - Dinamo 0:0, te selekcija Beograda i Zagreba 0:1. Tek tada sam ga svladao. Bearin prijelaz iz Hajduka u Zvezdu transfer je broj 1 svih vremena na ovim prostorima, nikada ni jedan nije toliko uzburkao navijačke strasti.

Ni jedan igrač u svjetskoj povijesti nogometa nije tako dobro na vrhunskoj razini mogao igrati u obrani i navali kao što je to radio Branko Zebec. Igrao je sjajno i lijevo krilo i centarhalfa. Igrao sam s njim desetak utakmica, velike derbije, i teško je pronaći tako svestranog igrača.

Jerkovićeve škarice

Dražan Jerković simbol je Dinama i zagrebačkog nogometa, po njemu bi trebalo dati ime kultnom stadionu u Maksimiru! Prvi strijelac svjetskog i europskog prvenstva, velemajstor škarica. Jedne, niske, izveo je na utakmici četvrtfinala Kupa 1960. s Vojvodinom: s 16 metara je svladao Bereša, neobranjivo. Bio sam tek nekoliko metara udaljen. S Dražom sam suigrač bio u Dinamu, a nasuprot kao igrač Partizana i Lokomotive.

Josip Skoblar najkompletniji je hrvatski napadač svih vremena! Sprinter, raznovrsni dribler, pucač s obje noge, sjajan u igri glavom. Mister But. Na protivničkim stranama bili smo u susretima selekcija Beograda i Zagreba (1:0) na stadionu JNA 20. travnja 1960. On je bio strijelac, a ja sam pogodio dvije vratnice. Deset dana kasnije u utakmici OFK Beograd - Dinamo (0:0) bili smo na suprotnim stranama.