StoryEditor
 TOM DUBRAVEC/CROPIX
100 NAJBOLJIH

Modrić je nedodirljivi broj jedan! Činjenicama nikad neće moći proturječiti ovdašnji negativni dojmovi

Dugogodišnji novinar i komentator SN nimalo ne dvoji tko je naš najbolji igrač svih vremena
Piše: SNObjavljeno: 18. srpanj 2020. 22:39

Najzaslužniji za sve što je danas HR nogomet su igrači. Oni su daleko najbolji njegov dio. I zato sam sretan profesionalno, ali i kao strastveni ljubitelj nogometa, da već tri desetljeća mogu svjedočiti svjetskim iskoracima tih talenata. Zahvaljujući igračima, danas je Hrvatska globalni nogometni protagonist. Oni, igrači, pogotovo kroz reprezentaciju povezuju (i) naše ljude, ujedinjuju i baštine privrženost domovini i zajedništvo. Nema snažnijeg dokaza tome od doživljaja prvo Francuske ‘98. i potom posebno Rusije 2018.

Kroničari i svjedočanstva o hrvatskim igračima u eri poslije Drugog svjetskog rata, sugeriraju barem stotinjak imena reprezentativne vrijednosti u velikoj jugoslavenskoj konkurenciji. Za selekcije Hrvatske nakon samostalnosti nastupilo je 299 igrača. Već kroz te dvije linije imamo bazu od 400-tinjak igrača više razine kvalitete. To je ogromna brojka za malu bazu kao što je naša. Kad je skrešemo na pola radi izbora, opet je problem izdvojiti 100 najboljih, a kamoli kad se suzimo na okvir 10 najboljih.

Svaki od nas ima svoje doživljaje igrača i stavove o kriterijima. Jasno je da su ovakvi izbori okvir subjektivnog, ali opet, oni su jedna od odrednica zašto je nogomet najpopularniji i najmasovniji sport. To je jednostavna igra sa samo jednom egzaktnošću - rezultatom. Sve ostalo podložno je raspravi i subjektivnim procjenama, u kojima svi u trenutku mogu imati pravo, a ne može se dokazati da je netko u krivu. Istine stižu u drugom vremenu, a do tada se relativiziraju ranije iznesene teze…

U izborima ove vrste stariji imaju prednost, jer imaju širu sliku. Prikraćen sam zadovoljstva što nisam svjedočio očitim klasama iz 1950-ih do 1970-ih, pa sam se u ovom odabiru oslonio na nekoliko džokera. Gledao sam neke crno-bijele snimke utakmica tog doba, dokumentarne filmove, slušao mnoga svjedočanstva aktera i kroničara toga vremena, čitao brojne raspoložive dokumente te epohe.

image
AFP

Kako pomiriti različitost u odnosu na kriterije današnje stvarnosti? Korektnije su mi se učinile tri stvari. Od prve epohe, oslonio sam se na biografije i dosege, na svjedočanstva aktera i autoritativnih analitičara te uočljivu im podudarnost oko vrednovanja igrača. Kad s različitih strana i izvora unisono ističu nekoliko njih kao posebnih, to dovoljno ukazuje na prve klase vremena. U drugoj epohi (od 1975. do danas) slike su mi vrijednosti kudikamo bliskije.
 

Značajne promjene

Kako pomiriti omjere generacija unutar suženog izbora? Nikako, jer su doživljaji svake generacije drugačiji. No, držao sam se, i to smatram korektnim istaći, uvjerenja da je ipak moderniji nogomet znatno zahtjevniji i kvalitetniji od nekadašnjeg. U današnjem je nogometu bitno teže uspjeti nego u prošlosti. Pod prošlost svrstavam svako prijašnje razdoblje od deset godina i dalje. Nogomet je, barem u 45 godina, koliko ga pobliže pratim, podložan značajnijim promjenama u rasponu od desetak godina.

Razlike u zahtjevnosti što više idete u povijest sve su izraženije. Zato igrače koji su se potvrdili na globalnoj razini novijeg vremena smatram većim razinama u odnosu na prijašnje. Ne govorim o talentu, nego o potencijalima. Nadalje, respektirajući različitost epoha, držao sam da je ipak važan kriterij rezultat, momčadski i individualni. Za one koji kažu da je lako u velikom klubu više toga osvojiti, odgovaram da je argument velike vrijednosti prvo stići u veliki klub, a onda se u njemu i održati. Jer konkurencija je strašna. I kad ste dio najvećih, onda znači da jednostavno imate tu vrijednost.

Eh sada, s obzirom na to da je Hrvatska imala višestruko više od 10 top igrača koji su nešto osvojili, teško je suziti priču na njih 10. Pogotovo je teško unutar tih 10 određivati poredak. Jedinu sigurnost koju imam, što je bit ovog izbora, odnosi se na pobjednika. Svi ostali mogu biti drugi do deseti. Kao što ima barem još 10-ak igrača koji mogu biti u tih deset. O 100 odabranih mogli ste čitati detaljne priče i nema potrebe ponavljati fantastične putove “mojih” deset. No, samo ću natuknuti…

Luka Modrić po svim je mogućim kriterijima nedodirljivi broj jedan. Njega je svijet jedinog i službeno, na svim razinama (treneri, igrači, veterani, novinari, navijači) izglasao kao najboljeg igrača svijeta, Svjetskog prvenstva, Europe, Lige prvaka. Modrić je i Zlatna lopta, i niz godina dio najbolje 11-orice svijeta po izboru FIFA-e, najbolji vezni igrač Lige prvaka i španjolske lige. Tretiran je godinama kao jedan od najboljih veznih igrača u povijesti nogometa, što je zaslužio fantastičnim dosezima u službeno najboljem klubu u povijesti nogometa.

Nitko nije dostigao te standarde globalnog značaja, desetljeće kontinuiteta na najvišim razinama, garnirano momčadskim i individualnim trofejima te reprezentativnom trofejnom potvrdom. Tim činjenicama nikad neće moći proturječiti svi drugačiji i ujedinjeni negativni dojmovi ovog podneblja, gdje pretežno neracionalno dojmovi dominiraju činjenice.


Iz starije garde, jasno, strše Vukas i Beara, unisono tretirani kao svjetske klase svoga doba. Skoblara sam gledao u finišu karijere uživo.

Sasvim dovoljno da bi svi video dokumenti, divljenje suvremenika mu struke, igrača, bili debelo potvrđeni. Kad je bio trener u Puli, imao je 42 godine. Gledao sam ga na treningu svaki dan i divio se toj klasi kontrole lopte, mekoći pasa, topovskom i tehničkom šutu, lakoći top rješenja i driblinga. Djelovao je kao da igra neki drugi nogomet u odnosu na ostale.
 

Genijalni Šuker

Iz meni srednje generacije najposebniji je bio Ivan Gudelj. Preteča tzv. modernog nogometa, igrač koji je među prvima uz tehničke vještine i naglašenu motoriku razvio vrhunsku trkačku sposobnost te odgovornost igre u oba smjera. Svemu tome Gudelj je dodao agresivnost i strast. Miljanić mi je osobno više puta govorio, ne samo zato što ga je obožavao, da je to igrač za Real Madrid. Miljanić je bio jedan od epohalno važnih trenera Reala, inovator i njegova je procjena iznimno vjerodostojna. Gudelj, nažalost, nije imao nešto što je ključno u nogometu. Nije imao sreće. Bolest ga je zaustavila pred eksplozijom talenta na globalnoj razini…

U eri hrvatske neovisnosti puno je jasnijih izbora. Šuker je bio genijalan golgeter potvrđen u Osijeku preko Dinama i Seville do Real Madrida. Bio je golgeter mladih selekcija Jugoslavije i svjetski prvak u Čileu, a ponovio se kao Zlatna kopačka SP-a, te srebrna Zlatna lopta, iza Zidanea, u hrvatskom dresu. Jedan od najboljih ne samo hrvatskih nego svjetskih golgetera…

Boban je bio jedan od najvećih veznih igrača svoga doba na svjetskoj razini. Za svijet nije bilo dvojbe, ali u Hrvatskoj se oduvijek timarilo umanjivanje vlastitih vrijednosti. Boban je već kao 18-godišnjak proglašen najboljim igračem jake jugoslavenske lige. S 19 bio je svjetski prvak u Čileu, a s 23 postao je dio jedne od najboljih momčadi u povijesti nogometa. Klasa koja se u najvećem Milanu svih vremena održao devet godina osvojivši sve trofeje. Njegov značaj kao igrača i lidera prve, brončane generacije Vatrenih, u najposebnijem vremenu Hrvatske (1990-ih), bio je ogroman. Kultni kapetan.

Prosinečki je aura romantičara nogometa, boemska duša. To je okvir druge faze njegove karijere, kada se time pokušavalo objasniti određeni pad moći trke. Nju je kompenzirao prvoklasnim talentom razigranosti. No, pravi Prosinečki je onaj iz prve faze karijere kad je bio motor najjače momčadi na tlu bivše Jugoslavije, Crvene zvezde, koja je 1991. osvojila europski naslov. Imao je sve, tehniku, kreaciju, lucidnost, šut i neviđenu trku. Ovjereno je to naslovom najboljeg igrača SP-a u Čileu, kada je s jugoslavenskom U-20 reprezentacijom osvojio svjetsku titulu, potom Kupom prvaka te velebnim transferom u Real Madrid.

Ozljede su bitno ograničile njegove iskorake, ali kad igrač uspije da ga nakon Reala angažira Barcelona, to dovoljno govori o izvanserijskoj klasi.

Bokšić je “bijeli Ronaldo” (Nazario). Usporedba (iz Italije) koja govori više od tisuću drugih pojašnjenja veličine tog igrača. Uzvišena fizička nadmoć, prodornost, sjajan dribling i brzina promjene pravca, činili su ga igračem koji odlučno utječe na ravnoteže odnosa suparnika. I u današnjem svijetu nogometa, kada su napadači u pitanju, teško je naći pandan Bokšićevoj sinergiji moći i znanja.
 

Podcijenjeni Mandžo

Naposljetku, ostaje mi Mario Mandžukić. Jedan od igrača koji je podcijenjen u kontekstu dimenzije karijere. To je napadač koji se prometnuo u udarnu iglu Dinama, potom Wolfsburga, a koji je vrhunce doživio s velikim Bayernom. Ponovio se kao strijelac u Atleticu, ali se potvrdio kao velika nogometna vrijednost u Juventusu. Mandžukić je u karijeri osvojio sve, k tome je bio prvi Hrvat strijelac u (dobivenom) finalu Lige prvaka, potom strijelac najljepšeg gola u (izgubljenom) finalu.

Treći je strijelac u povijesti Vatrenih i jedan od senatora koji su predvodili Hrvatsku do finala SP-a i povijesne srebrne medalje. To je riznica vrijedna svakog divljenja. Mandžukić, međutim, nije bio samo igrač “životinjske izdržljivosti”, fajter za najveće borbe i strijelac važnih pogodaka. On je i tehnički kompletan igrač, koji se uvijek stavljao u službu momčadi, makar mu je ta ‘služba’ narušavala imidž znalca i potencirala snagu moći.

Ovo su moje osobne procjene i kao takve subjektivne. Podložne osporavanju u dojmovima, jer svatko ima svoja uvjerenja. Činjenica da se i takve veličine koje navodim mogu osporiti drugim veličinama samo nam potvrđuje kako u ovoj maloj i nabrijanoj zemlji imamo nelogično veliki broj nogometnih izvanserijskih aktera. Vrijeme je da ih sve unisono počnemo stvarno poštovati...

Linker
23. kolovoz 2020 08:50