StoryEditor
Martin Pongračić stigao je iz Salzburga za 10 milijuna eura
 CHRISTOF STACHE
VELIKI INTERVJU ZA SN

‘Modrić i Rakitić nikad nisu čuli za mene!‘ Najbrži stoper priznao: Dalić mi je rekao da me prati!

Zovu ga novim Štimcem, liderom i frajerom koji kuca na vrata Vatrenih: ‘Ne znam puno o Štimcu...‘
Autor: Dražen AntolićObjavljeno: 21. svibanj 2020. 09:43

O Marinu Pongračiću pisali smo kao o mladom hrvatskom reprezentativcu rođenom u Njemačkoj, o vjerojatno budućem izabraniku Zlatka Dalića, o njegovu transferu iz RB Salzburga u Wolfsburg za 10 milijuna eura, ozljedama, crvenom kartonu, ali dosad najveću pozornost u Hrvatskoj pobudilo je 35,3 kilometra na sat koliko je brzo šprintao u subotnjoj utakmici s Augsburgom, zbog čega je postao drugi najbrži stoper ove sezone u Bundesligi iza Jeremiaha St. Justea iz Mainza. “Pa ima li Pongračić turbo pogon?”, pitali su se mnogi. Ta je informacija dodatno zaintrigirala kad se zna da Hrvatska nije poznata po velikom broju brzih stopera.


- Rodila se antilopa - javio nam se Pongračić iz Wolfsburga i odmah nas nasmijao nakon što smo mu prenijeli impresije vezane za taj podatak.


- Što vam mogu reći? Drago mi je što smo pobijedili jer to je jako bitno, a potom i da sam dobro odigrao. Prve dvije utakmice za Wolfsburg bile su mi malo zeznute. Na debiju sam ušao u hladnu vodu, nisam se snašao baš najbolje, a u drugom nastupu dobio sam crveni karton. Zato mi je ovo, taj novi početak, bilo toliko bitno. Glavno da nisam opet pocrvenio, ostalo će se riješiti - nastavio je u odličnom raspoloženju, sa šalom na vlastiti račun. Događaju se isključenja.


- Stoperima pogotovo.


U dvoboju s Fortunom morao je van u 48. minuti zbog udaranja protivnika.


- Način na koji sam ga dobio bio je glup. Naučio sam iz te pogreške.


Je li vam brzina i dosad slovila kao jako oružje?
 

Stigao bih Brekala

- U neku ruku da, iako u prva tri-četiri metra nisam toliko brz. Ali onda kad se zalaufam, kad se motor pokrene, jedan sam od jačih stopera po tom pitanju. Je, to mi je uvijek bila prednost. Međutim, moram reći da nisam “rođen kao središnji branič”. Do 14.-15. godine bio sam veznjak, čak i ofenzivni veznjak. Tada nisam toliko polagao na brzinu, ali radim na tome. Vidim koliko je to bitno, mnogo je hitrih napadača. Raduje me što sam bio toliko brz u ovoj utakmici. Nisam očekivao da ću ići preko 35 kilometara na sat. Znao sam da mogu preko 34, ali 35, tu brojku kod sebe još nisam vidio.

Pokazuje se da kvalitetno trenirate.
- Klub je odlično organiziran, mladi igrač ima vrhunske uvjete da raste.


Kad biste se utrkivali s Josipom Brekalom, tko bi dobio?
- Ha-ha... Prva tri-četiri metra on bi bio bolji, ali potom bih ga stigao. To je moja procjena. Tu samo negdje. Rekao bih - na 50 metara možda bih bio malo brži, ali prva tri-četiri metra on bi sigurno imao prednost. Svjestan sam da su upravo ta prva tri-četiri metra najbitnija u nogometu. Na terenu rijeko kad imaš sprintove po 50 metara. Iako ni to nije nevažno.

Veznjaci su jači na lopti od većine klasičnih stopera. I Marinov je to adut.
- Od toga sam profitirao. Jedna od mojih boljih osobina je da dobro gradim igru, da imam kvalitetan pas. Igram hrabro, idem naprijed, koristi mi što sam bio veznjak, i ofenzivni i defenzivni. To je jako bitno.
U subotu su domaćini Borussiji Dortmund.

- Opet ću morati dati gas - nasmijao se Marin pa dodao: - Da oborim svoj rekord.


Erling Braut Haaland stari vam je znanac iz RB Salzburga.


- Igrali smo godinu dana zajedno. Čeka me za vikend. Dobar je dečko. Malo je lud, ali na pozitivu. Vrhunski je talent, meni će biti teško, ali ni njemu neće biti lako.

Imate strategiju kako ga ukrotiti?
- Njegova je najveća vrlina brzina i dinamika. Ako mu to uzmem, napravio sam jako puno. Bitno je da se dobro postavljam da ne moram ići u nepotrebne duele ili velike sprintove. Ne voli kad je protivnik agresivan.

U Borussiji je nastavio kao da nije mijenjao klub, kao da je u njoj godinama.
- Uklopio se u sustav igre. Odgovara mu. Ima sjajne igrače koju mu mogu asistirati poput Reusa, Götzea, Brandta… Za mene je igrač budućnosti, mora biti u top klubu poput Barcelone ili Reala za dvije-tri godine. Mogao bi postati velikan. Baš igra sa strašću.
Jeste li zadovoljni što se u zimi odabrali Vukove?
 

Trener me cijeni

- Jesam. Bilo mi je jako bitno da prijeđem u novi klub zato što sam u Salzburgu imao malih problema s trenerom. Nije me baš forsirao kako sam zamišljao. Dobio sam prije toga, tijekom ljeta, ponude, ali rekao sam da želim ostati jer je imamo dobru ekipu, igramo Ligu prvaka, ali na kraju je ispalo da sam u njoj aktivno sudjelovao jedno poluvrijeme. Olivera Glasnera, trenera Wolfsburga, znao sam dobro iz austrijskog Linza. Igra sličan sustav. Poznavao sam i nekoliko igrača, dakako Josipa Brekala iz mlade reprezentacije, ali i veznjaka Xavera Schlagera koji je bio sa mnom u RB-u dvije godine. Pozitivno su mi govorili o Wolfsburgu. Čuo sam se i s Ivicom Olićem, on mi je također rekao kako taj klub nudi top uvjete da budeš profesionalac. Trener mi daje šansu, radim na sebi, sve je super.

Platili su vas 10 milijuna eura, što je poprilično odšteta. Pokazali su time da vas cijene.
- Nisam dugo igrao, tijekom 2019. bio sam veliki dio godine ozlijeđen. Golema mi je čast što mi vjeruju, sad je na meni da to opravdam. I dokažem da vrijedim. S ovom utakmicom krenuo sam na dobar put, a vidjet ćemo što će biti dalje. Bilo bi lijepo da i protiv Dortmunda napravimo rezultat. Ne pravim si veliki pritisak.

U siječnju 2019. izbornik Dalić najavio nam je “Pongračića i Benkovića kao stopere koji dolaze”. No, stalno ste bili aut zbog ozljede. Što se događalo?
- Imao sam veliki problem sa zadnjom ložom. U roku osam-devet mjeseci triput mi je pukla. Katastrofa. Ode jednom, pa šest do osam tjedana treniraš, misliš sve je u redu i opet isto. Vratiš se unazad i iznova. Mjeseci su mi odlazili uzalud.


Zašto?

- Moram priznati da nisam bio pravi profesionalac. Nisam dovoljno spavao niti se dobro hranio. Imao sam problem. Pucalo je, pa pucalo... Osjećao sam bolove… To me koštalo jako puno bitnih utakmica, baš u trenutku kad sam taman bio u naletu. Prvi put dogodilo se protiv Cluba Bruggea, 21. veljače 2019. u šesnaestini finala Europske lige. Nakon utakmice u Bruggeu Olić mi je rekao da ću najvjerojatnije biti pozvan u A reprezentaciju za početak kvalifikacija za Euro, samo da dobro odigram i drugu, i meni u 77. minuti uzvrata ode loža. Što ću, skupilo se sve odjednom, ali gledam pozitivno na budućnost. Sad je bitno da ne ponavljam krive stvari koje sam radio.

Na što mislite kad kažete da ste se ponašali neprofesionalno? Napunit ćete čuvenog 11. rujna 23 godine. Mladost ili...?
- Neke stvari nisam shvaćao dovoljno ozbiljno. Kao regeneraciju, spavanje i kvalitetnu ishranu. Više to nego da kažem da sam išao po partijima, da sam se napijao... Ne radi se o tome, nego bio sam jako mlad, nisam bio zreo, nisam znao ni točno što je to profesionalni nogomet. Trebalo mi je vremena da se adaptiram. Koštalo me ozljeda, ali nije mi otišao križni ligament... Sad radim puno s fizioterapeutima da se to ne dogodi opet. I sve je OK. Nemam bolova.
 

Dvojbe nije bilo

Jako dobro govorite hrvatski jezik iako ste rođeni u Njemačkoj. Mnogi se muče, odmah prepoznate da su iz dijaspore... Kod vas to nije slučaj.
- Je, zato što smo uvijek u kući govorili naš jezik, a išao sam i u hrvatsku školu. Puno mi je pomoglo i što sam već tri i pol godine u vezi, Antonela i ja doma stalno pričamo hrvatski. Ona je rođena u Slavonskom Brodu i došla je prije četiri godine u Njemačku, zaposlila se kao frizerka. Upoznali smo se u Landshutu, mjestu kraj Münchena gdje sam rođen i odrastao, preko rodbinske veze. Zacopala se i ostala. Živjeli smo zajedno u Salzburgu, sada u Wolfsburgu, nije joj lako jer stalno se selimo, daje otkaze i traži novi posao.

Roditelji Stribor i Anđelka u Njemačku su stigli kao izbjeglice tijekom rata. Također iz Slavonskog Broda.
- I sada žive u Landshutu.


Sigurno su sretni kad vas vide u dresu Hrvatske? Kažu svi da kod vas nije bilo dvojbe hoćete li igrati za Hrvatsku ili Njemačku.
- Nije bilo dvojbe nikakve. Kako ne bi bili sretni. I ponosni i sretni.


Danijel Lučić, HNS-ov veleposlanik za Njemačku, koji radi odličan posao, upravo je krenuo s vašom generacijom 1997. godišta.

Kaže da ste sami došli u Vukovar kao 14. godišnjak na Memorijal vukovarskih branitelja… budući da niste mogli na put s ekipom. I već se tada vidjelo koliko vam je stalo do Hrvatske.


- Otac me je dovezao autom iz Landshuta, tisuću kilometara. Pamtim to jer igrao sam sa slomljenom petom. Boljelo je kao vrag, ali izdržao sam cijeli turnir. Nisam htio reći da ne mogu, da ne ispadne da fuliram.
Kaže da je nekidan naručio “brončani” dres Hrvatske sa Svjetskog prvenstva 1998. godine.

- Želio sam imati taj dres iz Francuske. Nisam znao čiji da uzmem, od Davora Šukera ili Zvonimira Bobana. Na kraju sam se odlučio za Šukera, budući da je on na tom prvenstvu bio naš najjači igrač. Skupljam dresove, poslije utakmice uvijek napravim razmjenu s kolegama koje znam, ali i s velikim igračima kad igramo s nekom zvučnom ekipom. Uzeo sam od Kalidoua Koulibalyja iz Napolija, pa Virgila van Dijka nakon utakmice s Liverpoolom. To su moji uzori. Želim ima dresove kod kuće pa da jednog dana mogu pokazati sinovima protiv koga sam i gdje igrao.

Za Hrvatsku ste nastupili premijerno u U-21 uzrastu. Nenad Gračan triput vam je dao šansu.
- Zvao me, ali i tada sam bio često ozlijeđen. Prvu utakmicu sam odigrao protiv Moldavije, a potom se ozlijedio s Austrijom. Dva mjeseca nisam igrao, nedostajao mi je kontinuitet, zatim je došla 2019. kad sam većim dijelom bio aut. Trebao sam biti pozvan na Europsko prvenstvo U-21, i tada sam se nalazio izvan stroja. To me skupo koštalo. Zato moram što više raditi da se ne ponovi.
 

Navijač Dinama

Na obzoru je A reprezentacija.
- To čekam. Budem li igrao dobro, nadam se da će doći poziv. Ne sumnjam previše.


Jeste li se upoznali s Dalićem?

- Jednom smo popričali preko telefona. Zapravo, on je razgovarao s Josipom Brekalom, ja sam bio pokraj pa mi je Josip dao izbornika. Rekao je da me prati, da uhvatim kontinuitet i da ću možda biti pozvan kad-tad. Da sam mu na oku.


Prve utakmice reprezentacije mogle bi biti u rujnu. Možda već u tim ogledima?
- Nadam se.

Europsko prvenstvo je odgođeno, to vam daje šanse. Do lipnja 2021. imate dostatno vremena da se nametnete.
- Tako je. Meni u svemu ovome i godi što je Euro pomaknut, imam se šansu dokazati. Doći će moje vrijeme. Poznajem igrače s kojima sam bio u mladoj reprezentaciji, a ove ostale s televizije.


Modrića, Rakitića... samo s televizije?

- Nikad nisu čuli za mene - kaže Marin.


Vjerujemo da ipak jesu. Prati vas glas da ste žestok. Slažete se?
- Donekle, ali ne sto posto. Ne bih rekao da sam grub stoper, iako kad se pogleda koliko sam dobio crvenih kartona, ajde… No, nisam igrač koji voli uletjeti klizećim startom, više pokušavam zaustaviti protivnika na finiji način, međutim nekad kao stoper moraš preuzeti odgovornost i pokositi nekoga.

Pisali smo da ste novi Igor Štimac. Lider i frajer. Njega niste mogli gledati, osim možda na starim snimkama. Što na to kažete?
- Iskren da budem, ne znam puno o Štimcu, a i veliki sam navijač Dinama.


Iz maksimirskog miljea od igrača takvog profila sjetili bismo se Vlade Kasala. On je još starija generacija.
- Ja bih se možda prije usporedio s Josipom Šimunićem, nego s Igorom Štimcem. Ali te komparacije neka rade drugi ljudi. Moje je da se pokažem na terenu.

Maštao sam o Bundesligi, a sad su prazne tribine

Kako ste proživjeli karantenu?
- Cura i ja kuhali smo i igrali neke stare igre poput šaha i “Čovječe ne ljuti se”. Prošlo je. Potom sam s klubom bio tjedan dana u izolaciji prije starta sezone, eto sad sam opet kod kuće s djevojkom. Potrajalo je iščekivanje prve utakmice, ali igrali smo u klubu stolni tenis, košarku, zafrkavali se, nije bilo tako strašno. Naravno da i ja volim nekad popiti kavu vani, ali bit će...
Zatim ste krenuli s nogometom bez publike.
- Dojam je kao da igramo neki prijateljski susret na pripremama. Bez gledatelja nemaš doživljaj da se radi o nekoj bitnoj utakmici. Nogomet bi bez navijača bio kao svaki drugi sport. Žao mi je malo. Uvijek sam maštao da igram u Bundesligi, eto, došao sam u Bundesligu i - sad su prazne tribine. Ali zdravlje starijih ljudi je važnije nego nogomet. Poštivat ćemo to i dalje… Tako je kako je.
Plan je Europa?
- Cilj je plasman u Europsku ligu.
Nakon 1:2 za Šahtarom doma najblaže rečeno niste favoriti u osmini finala Europske lige.
- Ne razmišljao o tome, trenutačno se ne zna hoće li se uopće igrati taj uzvratni susret. Neka se prvo kvalificirano za sljedeću sezonu, da ponovno budemo u Europi, a onda ćemo vidjeti što će politika odlučiti.
Što vam je u tome najneobičnije? To što vam je zabranjeno zagrliti suigrača kad slavite gol?
- Puno je čudnih stvari, ali to mi je jedna od najčudnijih. Svjestan sam da je to pravilo kako bi se javnost smirila, kako ljudi koji gledaju ne bi kukali. A realno, kad je slobodan udarac u živom smo zidu centimetar jedan do drugoga, a u duelu se smijemo “kršiti“, zbog čega se ne bismo skupa veselili golu. U Augsburgu smo u zadnjim trenucima zabili za 2:1 i u tim emocijama ne smiješ nekoga zagrlili ili pružiti mu ruku. To ispada malo smiješno, ali bitno nam je samo da se završi liga. Zbog toga ćemo sve poštivati. (da)

Linker
04. lipanj 2020 10:32