VELIKA ISPOVIJEST

Jasna Zlokić otvorila dušu: ‘Deset godina čekala sam pravu pjesmu i napokon je stigla!‘

Karizmatična pjevačica rodom iz Vela Luke govori o novoj pjesmi ali i godinama koje su iza nje
Pjevačica Jasna Zlokić
 Neja Markičević/Cropix

Jasna Zlokić nakon punih deset godina ponovno snima. Nakon što je prije cijelog jednog desetljeća objavila album “Dueti”, karizmatična Velolučanka ovih dana kroz radijski eter promovira “Potrošilo nas vrime”. Reći će, kada radi, radi zdušno, ne mari za vrijeme, daje cijelu sebe.

- Zašto sam čekala toliko dugo? Nemam pojma. Tako godine prolete a da čovjek i ne mari za vrijeme u smislu diskografije. I sama sam se iznenadila i htjela sam snimiti nešto novo, ali, iskreno, nisam imala ponudu koja mi se svidjela. Možda sam baš čekala ovu pjesmu - “Potrošilo nas vrime”. A do mene je došla slučajno. Autor Damir Bačić i ja sreli smo se na jednoj promociji, upoznali smo se i rekao mi je da radi s mladom glazbenicom Mijom Dimšić. To mi je bilo vrlo simpatično jer meni su Mijine pjesme vrlo zgodne, poruke su lijepe i mislim da je ona posebna. Nije se predstavljala publici atributima u smislu dobrog tijela, nego se pokazala kao nježna, lijepa, mlada i vrlo talentirana s divnim životnim porukama - kaže poznata pjevačica.

Nikada sud na prvu

Vrteći film unatrag, kaže, sve je to bio dobar motiv da tu večer razgovaraju isključivo o glazbi. I urodilo je plodom jer godinu dana poslije na stol joj je stigla pjesma koju je toliko dugo čekala.

- Već mi je na prvo slušanje bila vrlo interesantna, no ja nikada odmah ne dajem sud. Mislim da nije dobro odmah dati ocjenu. Razlog takvom mom razmišljanju jest što iskustvo govori da nekada pjesmu možeš odbiti, a zapravo je dobra, a katkad je i ne doživjeti ili pak prihvatiti je jer misliš da je dobra, a zapravo nije. Takve su mi se stvari događale kroz karijeru. Zato što nisam pustila vremenu, bilo mi je žao što neke pjesme nisam otpjevala. Vrijeme ponekad zna biti veliki prijatelj, nekada i neprijatelj jer ne smiješ puno niti kasniti u životu. S ovom pričom se sve nekako posložilo jer je naposljetku završila u rukama glazbenika Ante Gele, za kojeg smatram da je uistinu veliki umjetnik.

Rad na pjesmi je potrajao, kaže Jasna. Jedan od faktora bila je i korona, no i neke su obaveze snimanje oduljile. Ali isplatilo se.

- Nekako bih ja to opisala da je sve išlo s noge na nogu, no nije mi se previše žurilo. Osobno sam željela da bude što prije gotova da je doživim u pravom smislu te riječi. U nekom trenutku htjela sam završiti s njome da više ne mislim što i kako. Nisam opet željela da predugo čekamo da ne skrene u predmet rada umjesto u predmet umjetnosti - govori nam Dalmatinka sada kada je pred sudom javnosti ne skrivajući osmijeh na licu.

Iz dubine duše

Jer, svi koji su je čuli, pa i najstroži kritičari složili su se da je riječ o čistom klasiku.

- U Gelinu tonskom studiju, čim sam je otpjevala, znala sam da smo na pravom putu. Shvatila sam da mi leži i da sam je doživjela iz dubine svoje duše. Iznijela sam je onako kakva ja jesam, i to je jako lijepo. Neke sam stvari željela popraviti jer uvijek mislim da mogu ljepše, a neki su dijelovi ostali onakvi kako sam otpjevala od prve. No, najbitnije je, da sam ja pjesmu istinski proživjela.

U karijeri Jasna ima različitih pjesama, neke žive desetljećima, prerasle su generacije, a neke je pak otpjevala iz čistog kompromisa. No, to je u životu glazbenika odavno postalo uvriježeno pravilo.

Nekada, kada su se redovito snimali albumi, bilo je pod normalno da se na B-strani stave pjesme koje nisu toliko jake. No, i tada se znalo dogoditi da neka od njih iznenadi sve.

Desilo se to Jasni s pjesmom “Ja sam ti jedini drug” koja je nastala davne 1987. godine, a mlađa publika ju je otkrila nakon dugo godina. U Dalmaciji je ona već godinama neslužbena himna, promovirali su je simpatizeri Hajduka.

image
Neja Markičević/Cropix

- Imam ja divnih pjesama s tzv. B-strana posebno onih koje sam u svojim počecima radila s Rajkom Dujmićem. U trenucima kada izađeš na teren, pred publiku, tek tada ih zapravo shvatiš. Uostalom, to je neki drugi ugođaj nego onaj koji samome sebi nametneš u studiju kad se pjesme snimaju. Ljudi vole i neke druge pjesme možda više i od onih koje meni dušu hrane. Zato ja imam repertoar sastavljen za gaže, za neka svečarska raspoloženja i onaj koje daju drugi senzibilitet na pravim koncertima.

Jasna je kroz karijeru radila s nekim od najvećih autorskih imena. Čini se, tako su joj se još kao novoj pjevačici poklopile zvijezde. A što su ti veliki autori vidjeli u njoj?

- Vjerojatno moj vokal. Bila sam im interesantna. Valjda sam konačno došla u godine kada javno mogu reći da sam dobra pjevačica i da dobro pjevam. Karijeru sam započela sa Zdenkom Runjićem i pjesmom “U naručju si mom”, koju sam otpjevala u Sisku na festivalu pjevača amatera 1982. godine gdje sam i pobijedila. U žiriju je sjedio prof. Mirošević, tadašnji direktor Splitskog festivala, i kazao mi: “Pozvao bih te na festival i da nisi pobijedila jer izrazito si darovita.” I potom sam dobila skladbu “Nina nana”, moj prvi veliki hit za koji je aranžman napravio Mirko Krstičević iz grupe Metak, a bubnjeve je tada odsvirao Matko Jelavić. Krstičević je bio roker i zato ta skladba zvuči moćno poput neke životne himne - glasno razmišlja pjevačica.

Pomicanje granica

Njezino djetinjstvo u Veloj Luci obilježila je pjesma, nastavila je u Dubrovniku, gdje je i osvojila Prvi glas Dubrovnika. Prisjeća se, od malih ju je nogu privlačila pozornica.

- U Luci sam imala svoj bend u kojem je gitaru svirao Vinko Barčot, inače tvorac nekih Oliverovih pjesama i dugo smo svirali skupa. A onda se desio jedan prirodni put u kojem sam počela pomicati svoje granice - objašnjava.

Na jednoj ju je terasi čuo Momčilo Popadić, autor prekrasnih stihova koji među publikom žive i danas. Rekao joj je: “Zvijezda je rođena.” Priznat će da možda ne bi išla dalje da nije od drugih dobivala vjetar u leđa. Budući da je Popadić podrijetlom iz Blata, a puno je surađivao s Rajkom, njoj se otvorio neki novi horizont.

image
Neja Markičević/Cropix

- Znate, ja sam od onih kojima se malo da, pa malo i ne da. Ne volim veliki pritisak na sebe. I da me krivo ne shvatite, nisam neodgovorna, ali pritisak mi teško pada.

Osim toga, priča poznata Dalmatinka koja već desetljećima živi u Zagrebu, morala se brinuti i o obitelji. Željela se, na neki način, i žrtvovati za familiju. Je li joj to katkad bila brana da napravi još bolje i više, kaže:

- Vjerojatno na neki način i jest, ali ja sam na to pristala. Imala sam misiju biti supruga i majka, i nikada se tih uloga nisam željela odreći.

Rajko Dujmić autorskim je radom obilježio Jasninu karijeru. Najprije je otpjevala “Ne znam koji vjetar puše”, a u samo godinu dana dogodila joj se i “Skitnica” pa “Povedi me”, i tako su se redale uspješnice kojima je oduševljavala na glazbenoj sceni. Tu, svakako, ne zaboravlja spomenuti i moćne tekstove Momčila Popadića i Jakše Fiamenga.

Luka je specifična

Pričom se ponovno vraćamo u Velu Luku jer iz nje je i Oliver. Dva vrhunska vokala dolaze iz istog malog mjesta.

- Ne znam kako bih to objasnila. Ima puno malih mjesta i muzikalnih ljudi, no, očito, nisu išli našim putem. Ali, slažem se da je Luka specifična.

Ono što priču između Olivera i mene čini simpatičnom jest činjenica da se nas svoje nismo upoznali u našem “malom mistu”, nego u Dubrovniku kad je on došao u Trubadure. Nismo se susretali u Luci, on je imao svoje društvo, a ja svoje, a za našu mladost bila je i velika razlika u godinama. Ja sam mlađa. Osim toga, Oliver je u svojoj mladosti dosta bio vani, tada nije bio poznat.

Poslije su puno surađivali, zajedno pjevali na proslavama u Luci, a skupa su i tri godine zaredom bili na brodu na kojemu su zabavljali goste.

- Zajedno po 25 dana i bilo nam je predivno. To doba obilježila je pjesma, smijeh, anegdote. Imam uistinu prekrasnih sjećanja na te dane. Nemoguće ih je prepričati jer situacije, druženja, poglede i osvrte shvaćali smo samo mi. Naš smijeh je znao biti do ludila, a nitko nije znao zašto - otkriva nam Jasna.

I dok je nekoć žarila i palila na pozornicama i putovanjima, zadnjih godina malo se skrila: posljednji koncert Zagrebu je podarila još 2013.iako je redovito sa svojim bendom putovala na okolne svirke.

- S obzirom na to da sam ja u svojoj karijeri dosta samovala, nikada nisam iza sebe imala veliki pogon, pa mi nitko nije ni davao poticaj. Nisam imala svog menadžera i nisam bila dio neke velike ekipe iako sam s mnogima surađivala. Jednostavno se tako dogodilo. U ono doba, zapravo, samo su rokeri imali svoje menadžere. Tek kada je Zrinko Tutić osnovao svoju agenciju počelo se raditi na taj način. Ja sam imala Rajka i Moku koji je namjeravao prestati svirati u Fosilima da bi osnovao glazbenu firmu. No, nažalost, sudbina ga je u tome prekinula. Preminuo je mlad. Inače bi bilo sve drugačije.

Neplaćena bogatstva

Ipak, priznaje, u doba koronavirusa dok glazba šuti, nedostaje joj taj kontakt s publikom. Voljela bi raditi velike stvari, no logistika zahtijeva puno živaca, rada, odricanja.

- Ljudi misle da je sve oko glazbenika sjaj i blještavilo, a zapravo iziskuje veliki trud i napor. Imam ja energiju u sebi, ali nekada se ona u meni ne pokreće. Al’ zato bih voljela snimiti još puno pjesama, ovako lijepih kao što je “Potrošilo nas vrime”. Pjesme i koncerti me raduju i hrane.

Nema ljepšeg osjećaja nego kada si nakon koncerta ispunjen. To su neplaćena bogatstva. Energija mi je bitna, pogled u publici, zadovoljstvo na licu. Sve ja to osjetim...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. ožujak 2024 07:19