Težak udarac za Kovača, trofej će (i) ove sezone ostati samo želja

Jedan je cinik u njemačkom tisku napisao, između ostalog, zašto je takav odnos snaga u Der Klassikeru. Borussija Dortmund je prvi njemački klub koji je osvojio jedan europski trofej. Bilo je to 1966., kada su Žuti pobijedili u Kupu pobjednika kupova. To kao da je bio znak münchenskom Bayernu da se što prije resetira, i onda su bogatiji Bavarci odmah sljedeće sezone osvojili isti europski trofej. Praktično je tada počela nova povijest, trofejna, za bundesligaše, koji će u Europi osvojiti 24 trofeja. Dakako da prednjači Bayern sa 14 titula, a slijede HSV te Borussija Dortmund i Schalke 04 sa 3 trofeja...

Gledamo li unutarnje "poslove", onda je hijerarhija još preciznije definirana. Bayern je sa 72 trofeja druga planeta za klub iz Dortmunda, koji je osvojio 22 trofeja. Mnogi koji u kontinuitetu preispituju zašto, primjerice Borussia D ne uspijeva biti uspješnija u njemačkom nogometu, teško prihvaćaju realnost.

Ona jest veliki klub, koji ima fantastičnu navijačku podršku, preko 80 tisuća ljudi u prosjeku na Westfalen stadionu, koji je već dva desetljeća "prodao ime" Signal Iduna Parku, a kako bi mogao imati pozitivnu bilancu. Prije dvadeset godina BD je bila na korak od bankrota i upravo je Signal Iduna, tvrtka u biznisu osiguranja, svojim ulaganjem spasila klub. Sve do danas u Borussiji Dortmund "igraju" dva prvenstva. Prvo da imaju stabilnu financijsku situaciju, a potom da imaju stabilnu natjecateljsku moć.

Kako je pokazala i nedavna skupština kluba, klub je financijski vrlo solidnog zdravlja, i koji je tako dogurao do godišnjeg proračuna od oko 540 milijuna eura. To je materijalna baza na kojoj Borussija ispunjava sve svoje poslovne obveze te uspijeva osigurati dovoljan proračun za kvalitetan igrački kadar. Kako to čini? Između ostalog izvanrednim skautskim uspjesima, koje u teoriji propagiraju svi klubovi na svijetu, ali rijetki su tako u praksi učinkoviti kao Borussijini skauti.

Čisto radi dočaravanja priče, oni su "pronašli" Bellinghama koji je doveden za 30 milijuna, a onda je Realu prodan za 127 milijuna. Doveli su Dembelea za 35 i prodali ga Barceloni za 148 milijuna. Kupljen je Sancho za 20 i prodan za 85 milijuna u Man United. Pulišića su razvili u svojem omladinskom pogonu, a onda su ga prodali Chelseau za 65 milijuna. Aubameyanga je doveden za 13, a transferiran za 63 milijuna. Borussija je "otkrila" i stroj za golove, Erlinha Haalanda te ga je dovela za 20 milijuna. To što je prodan za "samo" 60 milijuna Man Cityju stvar je poslovne spretnosti sada pokojnog menadžera norveškog napadača, Mina Raiole, koji je fiksirao odmah po dolasku izlaznu cijenu...

Već ove brojke, koje su u nešto manjim iznosima trend u općoj selekciji kadra, dosta naznačuju koji problem, ili bolje rečeno limit imaju natjecateljske ambicije Borussije Dortmund. Ovaj reporter bio je 1997. godine svjedokom prvog i jedinog naslova prvaka Europe Žutih, za koje bi prije spomenuti cinik kazao da su svladali tada favorizirani Juventus (sa Bokšićem) zato što su igrali na stadionu Bayerna (Olimpijski u Münchenu). Juventus je bio tada vrlo moćan, a Borussija doživljena kao vrlo dobra momčad, ali ipak ispod klase torinske škvadre. No, to je još vrijeme relativno "normalnog nogometa", gdje odlučne razlike u moći nisu bile diktirane financijskim parametrima. Jest, Juve je bio bogatiji, jer gazda Agnelli (i FIAT) mogao je odvojiti koliko god treba za klub i da učini sretne "radnike i navijače", ali nije to bilo tako drastično u odnosu na recimo Borussiju. Na terenu se ta razlika zapravo nije vidjela, pa je lucidni strateg Otmar Hitzfeld nadigrao svog kolegu Marcella Lippija...

U tzv. modernoj eri nogometa, a koja se od oko 15-ak godina unatrag nametnula okvirom diktature kapitala, takva "nadigravanja" mogu se dogoditi tek između klubova unutar više-manje slične financijske klase. Govorimo li o Europi, onda je iz Njemačke u tom lobiju tek Bayern. I ovdje odnosi dva najjača kluba Bundeslige simboliziraju hijerarhiju. Dok je u tih petnaestak godina Borussija dva puta bila "samo" finalist Lige prvaka (2013., 2021.), Bayern je dva puta osvojio taj naslov i to 2020., odnosno 2013. upravo protiv Borussije. Perišić, bivši igrač Borussije D, slavio je prije 5 godina u dresu Bavaraca, kao i Mandžukić prije 12 godina protiv Borussije, kao prvi Hrvat strijelac u finalu LP-a (London)...

Financijske mogućnosti su razliku u konkurentnosti unutar Bundeslige učinile još drastičnijom.
Dok se novi temelj poretka nametao, Jürgen Klopp je sa Žutima uspio spojiti dva naslova prvaka Njemačke. Bilo je to 2011. i 2012. godine, čime se ponovio doseg iz povezanih titula 1956-57, odnosno 1995-96. Od te posljednje titule prije 13 godina, Žuti više nisu osjetili slast slavlja ispred Žutog zida na Westfalenu, čak ni kad su prije par godina imali priliku u posljednjem kolu na svom terenu s Mainzom pobjedom prekinuti deset godina uzastopnih slavlja Bavaraca...

Bayern je predlani zaustavio Bayer Leverkusen, ali bio je to tek "izuzetak koji potvrđuje pravilo", jer su Bavarci odmah potom opet osvojili naslov. I ove sezone opet su uvjerljivi, jer nakon 12 utakmica (11 pobjeda i remi) imaju osam odnosno devet bodova više od Leipziga i Borussije. Za klub iz Münchena vrijeme je "savršeno". Proračun je praktično na milijardi eura, Bayern nema dugovanja, stadion Allianz je u potpunosti plaćen prije 11 godina, a klub je već 32 godine u pozitivnoj bilanci. Prošle sezone, primjerice, 27 milijuna, godinu prije toga, 43 milijuna! Temeljni kapital je povećan na 500 milijuna eura...

Borussija s bitno manjim financijskim parametrima zapravo čini odličan posao, ali u kontekstu trofeja jako je teško parirati kako u Njemačkoj tako i u Europi "elitnim klubovima".
Eto, upravo zato je svima u Dortmundu, klubu i navijačima, teško palo ispadanje u osmini finala Kupa Njemačke protiv Bayera kod kuće (0:1), nakon što su nedavno protiv istog suparnika slavili u Leverkusenu. Borussija do njemačke titule ne može doći, u Ligi prvaka je najvažnije što više zaraditi jer titulu objektivno ne mogu osvojiti, a Kup je kao format bio taj put koji bi, nakon 5 godina, mogao donijeti jedan trofej...

Niko Kovač je u Dortmund stigao u siječnju, preuzevši posrnulu momčad na 11. mjestu. Odličnim radom vratio je Borussiju u standarde (unutar kvote 4 za Ligu prvaka) i na tom temelju je potpisao ugovor do 2027. godine. Nakon ovog ispadanja u kupu, te zaostatka za Bayernom, uobičajeno se oglase kritičari, koji navode kako Borussija ima veliki problem u ofenzivnoj igri te da Niko Kovač tu nešto mora promijeniti. Pri tom navode kako je obrambeno napravio dobar posao.

Kritike nisu u suglasju s direktorima kluba, Rickenom i Kehlom, koji su ljetos kod potpisa ugovora tvrdili da je Kovač stabilizirao obranu, stvorio igru koja donosi više golova i spektakularnije akcije. Što se onda realno događa? Nogomet je na svim ligaškim adresama ušao u konfekcijski mod. Klasično je da jači klubovi igraju protiv manje jakih na postavljenu obranu i teško ju je slomiti. Da Kovačeva igra ima ofenzivni karakter vidi se u Ligi prvaka. U pet utakmica BD je postigao 17 pogodaka, prosječno 3,4 po utakmici, dok su primili 11 (2,2), kao naznaku otvorenijeg i efikasnijeg nogometa u novom formatu Lige prvaka.
U Bundesligi Kovačeva momčad postiže 1,75 golova po utakmici, a prima 0,9. Niko Kovač osvaja u prosjeku 2,0 boda po utakmici, i to je na razini najuspješnijih trenera BD-a, kao Tuchel, Favre, Terzić. Klopp je naravno jedna sasvim druga (duga) priča...

Naravno da će Niko Kovač nastojati da mu momčad dodatno podigne natjecateljsku moć, ali opet kao simbolika svih limita je slučaj Schlotterbeck. Lider BD-a ne prihvaća još razgovore na temu produženja ugovora (ističe mu 2027.), jer sa 26 godina "osjeća frustracije da ništa nije osvojio u klupskoj karijeri". Znano je da ga želi Bayern, i neki drugi euro klubovi, i BD će se teško othrvati "diktaturi kapitala". Prodavati najbolje i iznova stvarati momčad je lijepa politika za financijske odnose, ali u natjecateljskom smislu ne donosi plodove...