ELDORADO ZA HRVATSKE TRENERE Znaju sve o nogometnoj Hrvatskoj, a cijene nas više od Brazilaca ili Španjolaca

Oko 50 hrvatskih trenera s UEFA PRO licencijom radi u inozemstvu, kao samostalni treneri, ili kao članovi stručnih stožera. Među posljednjima koji je sreću potražio na Arapskom poluotoku je i bivši Dinamov trener Mario Cvitanović, koji će s pomoćnikom Ivom Milićem raditi u Saudijskoj Arabiji, u klubu Al Wehda iz Meke.

U toj je zemlji radilo desetak hrvatskih trenera, a o uvjetima za rad, problemima, zaradi i načinu života razgovarali smo s novim šefom Dinamove omladinske škole, Damirom Krznarom, koji je donedavno bio član stručnog stožera Zorana Mamića u Al-Nassru i Al-Hillalu (Saudijska Arabija), te u Al-Ainu (Ujedinjeni Arapski Emirati).

"Prvi problem s kojim se čovjek sučeli svakako su klimatski uvjeti. Ali ljudski je organizam čudesan i već smo se nakon nekih mjesec dana boravka u Saudijskoj Arabiji prilagodili i na te nesnosne vrućine. Nadalje, Saudijska Arabija zatvorenija je i veća zemlja od Emirata, ali nismo previše osjetili tu strogoću življenja po islamskim načelima u punom smislu, budući da smo živjeli u zatvorenom naselju, vrlo luksuznom, najboljem u Rijadu, isključivo namijenjenom strancima. U tom je naselju oko 600 kuća, tu živi nešto više od tisuću ljudi, u sklopu naselja je hotel, prekrasni bazeni, sportski objekti i restorani", kaže Krznar.

Veliki trag

Zašto hrvatski treneri dobro kotiraju u zemljama Arapskoga poluotoka, kao i u Iranu i Iraku?

"Veliki je trag ostavio Tomislav Ivić, spominju ga i dan-danas kao velikog stručnjaka! Poslije njega dobar su posao napravili Srećko Juričić i Dragan Talajić, hrvatski su treneri, eto, dolazili kontinuirano i svojim su kvalitetnim radom otvorili vrata i nama, koji smo bili tamo u tom posljednjem valu. Nadam se da će i naši rezultati ostaviti ta vrata otvorena za naše trenere", govori Krznar i nastavlja:

"Arapi ne gledaju samo ime trenera, nego ih jako zanima i zemlja iz koje dolazi trener! Nama je stoga veliki plus bio što dolazimo iz nogometno poznate zemlje kakva je Hrvatska, jer oni su nogometni fanatici, znaju sve o našoj reprezentaciji, o našim najboljim igračima, prate baš sve! Iznenadili smo se koliko poznaju naš nogomet. Kad smo bili tamo, nerijetko su se raspitivali o našim trenerima i Mamić je uvijek predlagao neke naše stručnjake za koje je znao da bi mogli odgovoriti tamošnjim zahtjevima. Za razliku od nekih Brazilaca, Španjolaca ili Rumunja, koji su došli tamo i onda za svog pomoćnika postavili, primjerice, brata, koji je vulkanizer i nema nikakve veze s nogometom! Naravno da su domaćini to brzo “provalili” i brzo su se rastali. Arapi razumiju nogomet i cijene poštenje i rad, prepoznali su da smo dobro i kvalitetno radili i ostavili smo dobar dojam u sva tri kluba u kojima smo bili. Dobili smo priliku, ali smo svojim radom dokazali da smo tu priliku i zaslužili."

Kako je raditi s arapskim nogometašima, jeste li imate problema s treninzima?

"Morali smo se prilagoditi i shvatiti u kakvom su okruženju ti igrači odrasli. Žive u izobilju i to gdjekad predstavlja problem u radu. Kako sad, naime, nekome takvom, razmaženom, narediti da mora doručkovati u toliko sati, da dođe na trening u toliko sati, da se mora odmarati u toliko sati...? To nije lagano, to je dugotrajni proces. Općenito u arapskom svijetu pojam vremena ne znači ništa, njima je tolerancija za sat vremena kašnjenja, kao nama za kašnjenje od jedne sekunde! A u sportu je disciplina iznimno važna, pravila se znaju. Ako je trening u 10 sati, svi igrači moraju biti u svlačionici barem u pola deset. A nama se u početku događalo da ih nekoliko uđe u svlačionicu u 9.55, pa dvojica u 10.10, potom trojica u 10.15... I nema isprike, oni zakasne, pozdrave i sve im je normalno."

Pa kako ste riješili taj problem?

"Zoran se vrlo mudro postavio. Nakon tjedan dana tolerancije, uveo je opomene, nakon druge se leti iz momčadi, pa smo poslije mjesec dana rada uveli pravi europski režim rada. Stjecajem okolnosti dogodilo se da je u obje zemlje Zoran strogoću istrenirao na najvećim domaćim zvijezdama, klupskim legendama, koje su željele uvesti svoj režim ponašanja u svlačionici! Međutim, klupski su vlasnici stali iza Zorana i dali mu potporu, to su bile dovoljne poruke ostalim igračima i nitko više nije ni pokušao iskočiti iz regula."

Kiša rijetka pojava

Damir Krznar istaknuo je i sljedeće:

"Zbog klimatskih uvjeta moguće je trenirati samo u večernjim satima. Od travnja do listopada nemoguće je biti vani tijekom dana, nemoguće je prošetati, temperatura se penje do 45, čak i 50 Celzijevih stupnjeva! A od studenoga do ožujka, klima je podnošljiva. U studenom i prosincu temperatura je oko 30 Celzijevih stupnjeva, u siječnju i veljači 25, a zna čak biti i ispod 20 Celzijevih stupnjeva. Kišu smo doživjeli četiri ili pet puta u godinu dana..."

Damira Krznara upitali smo i koliko može trener zaraditi na Arapskom poluotoku?

"Nema pravila, strahovite su razlike u plaćama od kluba do kluba. Primjerice, u jednom se klubu cijeli stručni stožer mora zadovoljiti godišnjim proračunom od, primjerice, 400.000 USD, a u nekom drugom klubu ta je svota za podjelu čak deset puta izdašnija! I ne mora biti da neki manji klub manje plaća trenere. Dogodi se, naime, situacija, da u neki manji klub koji je tek postao prvoligaš, dođe nekakav rastrošni princ i onda taj klub ima proračun poput tri-četiri najbolja kluba! To je ludo, baš ludo."

Stižu li plaće na vrijeme?

"I u tome su Arapi komotni, kao i u svemu drugome. Zna se dogoditi da plaća zakasni mjesec-dva, ili čak tri, onda je panika, pa isplate sve odjednom... Premije mogu kasniti i pola godine, ali to je kod njih sve normalno, pod nazivnikom “čemu žurba, pa gdje gori?”. Na kraju sve uredno plate, ali nisu nimalo opterećeni vremenskim rokovima i uvijek će isplatiti novac onda kad oni misle da je vrijeme za to. I nisu opterećeni FIFA-inim prijetnjama i kaznama - platit će i kazne, i dodatne bonuse trenerima, ali najvažnije je da isplata bude kad oni to hoće! Uglavnom lako obećavaju, mnogo obećavaju, ali teško daju."

A kako je živjeti sa spoznajom da vam otkaz stalno “visi u zraku”?

"To je jednostavno tako i mora se prihvatiti, to je njihova “tradicija”! Svi su vlasnici klubova milijarderi i trenere u svojim klubovima doživljavaju kao nekakvu “igračku” i kad im ta “igračka” dosadi, onda je jednostavno promijene! Možda sam to grubo oslikao, ali to je doista tako. Mnogima se trenerima dogodilo da su napravili dobar rezultat, pa su otišli na odmor i onda ih je netko iz kluba jednoga dana nazvao i rekao im da su dobili otkaz."

Ali, to nije neobično, zna li se da se i klupske uprave često mijenjaju. Recimo, Al-Hilal je u jednoj godini promijenio čak trojicu predsjednika! A kad se mijenjaju uprave, mijenja se i menadžment, pa treneri...

"To je uobičajeno, pa je stoga i nemoguće nešto dugoročno planirati. Jedne se sezone dogodilo da je u Saudijskoj Arabiji od 16 prvoligaških klubova, čak 15 barem jednom promijenilo trenera, a neki klubovi u prosjeku mijenjaju dvojicu-trojicu trenera po sezoni", kaže Krznar.