Iz nekog (ne)dokučivog razloga odjednom su treneri u Europi revitalizirali sustav igre sa 3 braniča. Gdje god je ta formacija u nekom jakom klubu ili reprezentaciji polučila značajniji rezultat, eho odjekne šire. I tako je, donedavno smatram dekadentnim stilom, sustav sa tri u obrani uključen u okvire suvremenog, to jest modernog nogometa. Je li ta formacija, 3-5-2, sa kojom je 1990-tih Miroslav Blažević ostvario veliki rezultat sa Hrvatskom, dobro rješenje u današnjem bržem, ofenzivnijem i okomitijem nogometu? Je li to pogođen izbor kada slabija momčad igra protiv bolje, kao što je bio slučaj Dinama i West Hama?
Realnost maksimirskog sraza pokazala je razliku u klasi između dvije momčadi. No, realna je i ocjena da je takva kvalitativna razlika u klasi bila i prošle sezone u dvoboju sa Tottenhamom. Tada je Dinamo u Londonu odigrao bojažljivo i maksimalno je bio podređen. U uzvratu je nastupio sa gardom fajtera, pun strasti i motiva, nadasve hrabrosti da se pokaže. Mogao je ne proći Spurse, ali u igri je Dinamo djelovalo europski.
Eto, večeras protiv West Hama Dinamo je pristupio utakmici bojažljiv, maksimalno se podredio gostima i uslijed toga je u prvom dijelu utakmice zabilježen izraziti omjer posjeda lopte od strane gostiju. Krznar se opredijelio za 3421, sustav koji nominalno može djelovati ofenzivniji kad imate kvalitetu koja će suportirati napadačku igru. Kao što je to recimo radio Inter protiv Reala. No, Dinamo niti ima iskustvo igranja u takvom formatu, a još manje ima moć koju ima Inter, da bi ofenzivno ugrozio odlično organiziranu, kompaktnu i impresivno fizički snažnu momčad WH-a.
Zato je taj sustav bio od početka 541, zalog za obranu gola. Dinamo se prepustio pritisku gostiju, valjda sa idejom da "preživi" prvih 15-20 minuta, a maksimalno udaljen od suparničkog gola, sa usamljenim Petkovićem na centru između 3-4 "zaštitara" obrane WH-a, nije mogao odmoriti barem na trenutak svoju obranu. Zato nije čudno da su Modri izdržali 20 minuta, ali su minutu potom sami sebi stvorili mat poziciju, koju je nabildani Antonio iskoristio kao veliki poklon za pogodak. To što je Theophile-Catherine pogriješio, ili u drugom dijelu loptu za 0:2 izgubio Šutalo u polju gostiju, nije stvar tek individualne pogreške. To je posljedica stalnog pritiska suparnika, teškoće da se zadrži lopta i prilagodi ritam utakmice svojim standardima.
Dinamo je svoju bojažljivu verziju u nastavku djelomice promijenio, iskazavši ipak nešto više inicijative odnosno hrabrosti da inicira napad. I djelovalo je to bolje, bez obzira što su gosti brzo postigli nakon odmora i drugi pogodak. Dinamova aktivnija reakcija može biti posljedica rasterećenja da se nema više što izgubiti, ali i određenog sniženja ritma gostiju. Svejedno, to je bio pokazatelj da je najmanje poželjna verzija onog iz prvog dijela, kada se pasivno pristupilo i dopuštalo pritisak gostiju. Rezultat možda ne bi bio bolji, ali aktivniji Dinamo iz drugog dijela djelovao je logičnije.
Kao što nam Ademi djeluje bitno logičniji kao defenzivni vezni, a ne hibrid između veznog i polušpice, koji će ulaziti u završnicu. Njegova agresivnost i sposobnost oduzimanja lopte prijeko je potrebna, pogotovo u ovakim omjerima kvalitete suparnika, u nižoj fazi igre.
Tada treba izvući loptu prema gore, stvarajući višak u tranziciji, te time olakšati ofenzivnijim igračima da budu opasniji. Ovako Ademi prema gore teško prolazi, a izostaje njegova kvaliteta u zoni šestice.