Bod k’o kuća. Ma, zapravo, kao vila na Tuškancu. Dinamo se iz Moskve vratio s važnim rezultatskim trofejom, kako se kaže u narodu, zrno po zrno pogača, parafrazirano na zagrebački klub - bod po bod, proljeće u Europi. Moramo ipak konstatirati da je dragi Bog ovoga puta bio Purger, jako je puno pomogao Mamićevim dečkima.

CSKA je imao čak 25 udaraca prema Livakoviću, od toga većinu njih s nekih 18-20 metara, bilo je i onih u šesnaestercu. Zaista je prava sreća što niti jedan nije bio neobranjiv, što niti jedan nije pronašao neki kut koji ne može dohvatiti izvrsni Dominik Livaković. Lijepo izgleda kad se ustvrdi da Modri u dvije utakmice Europske lige nisu primili niti jedan pogodak, međutim u obje te utakmice najbolji igrač je bio reprezentativni vratar.

Stalni udarci

Kad se radi o utakmici u Moskvi, mora se apostrofirati da vezna linija nije igrala dobro u fazi obrane, a Modri su se izvukli, što zbog nepreciznosti igrača ruske momčadi, što zbog individualne kvalitete vratara, mladog Gvardiola, povratnika Perića, Danca Lauritsena, te solidnog i rastrčanog Franjića koji pak nije imao adekvatnu podršku. Jer vezna linija Modrih uopće nije bila blizu stopera, blizu svoje zadnje linije. Plavi veznjaci stalno su stajali desetak metara od svoje zadnje linije, zbog toga su iz tog prostora i stizali stalni udarci prema Livakoviću.

Također, u fazi napada Dinamo je igrao s bekovima jako visoko, što je ostavljalo ogroman prostor iz njihovih leđa. Mladi Bartol Franjić je odigrao solidnu utakmicu, ali se ‘potrošio’ u stalnoj trci za Nikolom Vlašićem. U tim trenucima su Ademi i Ivanušec trebali zauzeti pozicije zadnjih veznih igrača, te zatvoriti taj prostor. Jer osim Vlašića koji je imao idealne uvjete za svoju igru takvom kompozicijom momčadi, velike probleme je stvarao i Ejuke koji se s krila uvlačio u sredinu.

Možda CSKA jest malo bolja momčad od Dinama kad se sve zbroji, ali niti približno toliko da na utakmici uputi 25 udaraca prema golu. A najbolji napadač im je naš reprezentativac Vlašić koji i nije klasični napadač, već polušpica. To sve znači da ispred zadnje linije Dinama nitko nije igrao obranu. Ali, eto, Dinamo nije primio pogodak, to je činjenica, to je dobro, na koncu nitko ne pamti pogreške u taktici, nego samo rezultat. Uz napomenu da sreća neće uvijek biti na Dinamovoj strani, da Livaković neće uvijek biti igrač utakmice, te da se ti nedostaci moraju popraviti u utakmicama koje dolaze.

Kao što nije primio pogodak u dvije europske utakmice, tako Dinamo nije niti zabio. Nula protiv Feyenoorda, nula protiv CSKA. Modri su jedini u skupini koji nisu uspjeli pronaći put do mreže. U ta dva sraza nisu niti stvorili neke prilike. Zašto Modri djeluju tako bezopasni prema naprijed? Da bi se ostvarila ambicija, europsko proljeće, Mamićeva momčad će morati zabijati, bez toga neće ići...

Pomoćno sredstvo

Nadamo se da nismo neobjektivni ako kažemo da Dinamo ima jednog od najboljih centarfora u Europi u smislu talenta, Brunu Petkovića. Međutim, u smislu učinkovitosti, jako problematičnog. Zašto? Zbog toga što se Petković više igra nogometa, hakla, nego što mu se zabijaju pogoci. Kad gledamo Petkovića sjetimo se legendarnog kolege Zvonimira Magdića Amiga, jednog od najkultnijih likova hrvatskog sportskog novinarstva koji je jednom kazao, ne znamo je li u šali ili ozbiljno, “golovi samo nagrđuju ljepotu nogometne igre”...

Izgleda da Bruno uopće nije usmjeren na zabijanje pogodaka. Njegova imaginacija, osjećaj prostora, tehnika i osjećaj suradnje na malom prostoru su fenomenalni. Ali to mora biti samo pomoćno sredstvo da kao centarfor dođe u šansu i zabije pogodak. Međutim, on se ne uključuje u samu završnicu akcija, a kad se i uključi, onda traži rješenje sa suigračima, opet sam ne završava akcije. U tim nastojanjima izgubi se ogroman broj lopti, u Moskvi je to prevršilo svaku mjeru. To je danas najveći Dinamov problem kad se radi o igri prema naprijed i zabijanju pogodaka.

Drugi problem leži u činjenici da Modri s malim brojem igrača završavaju napadačke akcije. Ako ste primijetili, Modri u 90 posto slučajeva probijaju protivničke obrane kad se Ademi ubaci iza protivničkih linija. Ali zašto se ubacuje samo Ademi? Gdje je u Moskvi bio Ivanušec? Gdje su bekovi? U zadnje vrijeme jedini igrač iz vezne linije koji ulazi u završnicu akcija je Lovro Majer, taj vrhunski tehničar je sve češće u blizini i u samom šesnaestercu. Zato je i počeo zabijati pogotke. Uvjeriti Petkovića da se koncentrira na zabijanje pogodaka i dolaziti u završnicu sa što više igrača jest jedini recept da Dinamo konačno počne probijati suparničke obrane u Europi.