IVAN MARCINKO
PIŠE PREDRAG JURIŠIĆ

‘Ej, kakve sam konje im‘o..‘ Teško se oteti dojmu da bi ovaj Rapid dobio ‘gadno po glavi‘ od onih Lokosa

Lokosi su i u ovakvom masakriranom sastavu natjerali favorizirane goste da drhte do zadnje sekunde
Piše: Predrag JurišićObjavljeno: 27. kolovoz 2020. 09:53

Tužno je bilo u svlačionici Lokomotive, igrači su pognutih glava gledali u pod, poraz protiv Rapida u, za većinu njih, najvećoj utakmici karijere, užasno teško im je pao. No, nakon prospavane noći shvatit će da nemaju razloga za tugu. Jer, dali su svoj maksimum, nitko im ne može baš ništa zamjeriti, trudili su se, igrali su koliko su mogli u skladu sa svojim potencijalom, ali je s druge strane ipak bio kvalitetniji suparnik. Kvalitetniji i bolji za taj jedan pogodak, jeftino primljeni gol kojeg ni sjajni Hendija nije uspio spriječiti.


Lokosi su u ovakvom, prijelaznim rokom i koronavirusom masakriranom sastavu, natjerali favorizirane goste da drhte do zadnje sekunde, nervozni trener Rapida Dietmar Kühbauer čak je i 'požutio', a bijela mu je košulja nakon utakmice bila prošarana znojnim mrljama. Ne znamo kako bi svojoj upravi objasnio možebitni posrtaj u Zagrebu, no opasno je živio do kraja.


Istina je da za prolivenim mlijekom ne treba žaliti i da se na Kajzerici moraju okrenuti prema novoj sezoni, prema novim domaćim i europskim iskušenjima. Međutim, teško se oteti dojmu da bi ovaj i ovakav Rapid dobio 'gadno po glavi' da mu se sučelila Lokomotiva koja je 1. kolovoza igrala finale Kupa s Rijekom u Šibeniku. Ali, nemoguće je bilo zadržati ključne igrače, koji su dobili bogate ugovore bogatijih klubova, na Kajzerici su se afirmirali, stvorili ime i otišli su dalje, stepenicu više u svojim karijerama, a onda je i taj virus poharao Tomićevu svlačionicu...


Tvorac ove Lokomotive, direktor Božidar Šikić, došao je na utakmicu u najboljem odijelu. Opravdano, bila je to velika, najveća utakmica u klupskoj povijesti. Nada u čudo tinjala je do zadnjih sekundi, a na kraju je sve otišlo na stranu Austrijanaca i zaslužili su gosti stisak ruke. Nije nam teško zamisliti Šikića kako je nakon svega, negdje u kutu, sam za stolom, uz čašicu utjehe, sjetno pjevušio onu Škorinu "Ej, kakve sam konje im'o"...


Nažalost, toj je skupocjenoj ergeli bio neminovan odlazak s Kajzerice, a Lokomotivina je sudbina stvarati nove Grbiće, Jakiće, Kastratije, Toliće, Uzunije...

Linker
20. travanj 2024 11:33