Kad bi Damir Krznar bio problem Dinama, onda problema ne bi bilo. Za ilustraciju. Prije šest mjeseci Modri su pobijedili Tottenham 3:0, s istim trenerom i čak 9 od 11 igrača koji su nastupili protiv West Hama. Nedostajali su tek Jakić i Majer.
Očito je da stanje Modrih nije kao prije pola godine, kao što je i očitije da je Dinamo ušao u fazu iscrpljenih potencijala i motivacije jednih te istih igrača. Svatko tko može otišao bi u inozemstvo, kao što su to učinili u protekle (samo) dvije godine Šunjić, Olmo, Rrahmani, Moro, Dilaver, Gojak (posljednja dvojica su se u međuvremenu vratila), te ljetos Gvardiol, Majer, Stojanović, Gavranović, Jakić. Toliki gubitak kvalitete ne može se pregrmjeti od danas do sutra.
Za ilustraciju će poslužiti primjer broja 3, koji u Dinamu, unatoč silnim novcima i znalcima, ne mogu riješiti. Samo red posljednjih uloga, Leovac, Moubandje, pa Štefulj, Čabraja, ustuknuo je pod izborom stopera (Gvardiol) i veznog (Franjić). To jasno očituje selekcijski problem u Maksimiru. Tko god bio trener u takvom prijelaznom razdoblju, kada se kao stvara nova igračka priča, stručno prolazi križni put. Ukoliko si to još zakomplicira kemijanjem sustava te alkemijom u izboru aktera, pogotovo protiv bitno jačih suparnika kao WH, stvari poprimaju Sizifove okvire.
Objektivnije će se procjene Dinama moći dati nakon prihvatljivijih izazova s Genkom i Rapidom...
Spomenuti pristup, da se od stopera ili vezista stvaraju bekovi, od krilnih napadača bočni braniči, a od ofenzivnih vezista centarfore, jedna je od loših navika u domaćem trenerskom prostoru. Posljednji u nizu jest primjer Petkovića, kojeg se u 28. godini pokušava promovirati u desetku. Petković ima 193 centimetra, “težak” je igrač kojem te odlike doprinose u djelokrugu centarfora. Tehnički je vrlo dobar, ali od toga da bi sada imao trku i odlike desetke, djeluje nam bizarno. Činjenica je da igrači određenih pozicija mogu imati slične karakteristike. Točno je da treneri vole imati tzv. polivalentne igrače, koje šeću na različite pozicije u momčadi ovisno što im treba. No činjenica je da takvi igrači mogu biti dobre zakrpe, ali se vrlo rijetko, da ne kažem nikako, isprofiliraju kao važni i odlični igrači.
Oni su zapravo žrtva svoje tehničko-taktičke solidnosti, pa u korist trenera i momčadi izgube taktički identitet. Zašto zapravo treneri vole izumiti beka od stopera, veznog od stopera, a napadača od veznog? Jedan od razloga što je to lakši trenutni put, nego stvarati profil igrača po poziciji. Treneri su slaba karika klubova. Čim stvari rezultatski ne idu kako je želja klubova, odmah su na udaru. Tada često čine još veću grešku radi varljive sigurnosti, uslišuju preporuke onih koji utječu na njihov status u klubu. Tako nalaze mjesta za igrače koji su “projektirani”, taman bili na pogrešnoj poziciji u postavi. Niti je stručno logično, a niti je mudro jer do željenog rezultata ionako neće doći. Drugi razlog zašto se kemija, a možda je zapravo i temeljni jer se očituje od omladinskih kategorija, jest podređenost fizičkoj komponenti.
Duži period je nametnuo da visoki, oštri, agresivni, brzonogi obvezno dobivaju prednost jer se standardizirao pristup dominantno agresivnog nogometa. Naši klubovi su tako zapostavili ono što je identitet hrvatskog nogometnog koda, a to je tehnička izvedba. Već duže se zbog reprezentativnih vedeta kao Modrić, Kovačić, Brozović, uvriježilo mišljenje da Hrvatska ima svoje plemenite vezne u izobilju. No, i površnija analiza ukazat će da u Prvoj HNL takvi su igrači rijetka vrsta.
Izuzmemo li Pavičića iz Rijeke i Krovinovića iz Hajduka, prevladavaju fizički stameni, agresivni i tzv. radni vezisti. Forsira se igra iz prvog i najviše drugog dodira u igri koja djeluje konfekcijska na svim adresama. Da li hrvatski nogomet, koji je najbolje reprezentativne rezultate postigao kada je igrao s plemenitim veznjacima (1998., 2018.), uz ravnotežu s onima koji donose fizičku komponentu, može sebi dopustiti odmak od tehničke vještine u korist fizičke moći? Po mom skromnom sudu to je već duže u tijeku, jer su igrači s kreativnim odlikama marginalizirani u korist fizički jačih. Umjesto ravnoteže profila za kompletnost kadra.
Višegodišnji proces na koji ukazujem vodi nas u sada već bližu perspektivu bez plemenitih veznjaka. Takve igrače, usput rečeno, nije moguće stvoriti nakon odluke da nam nedostaju. To su profili koji su prirodno nadareni i kojima je nužno nadograditi ono što se može, a to je trkačka komponenta. Taj proces kompletiranja igrača koji ne podliježu kalupu očito nije na cijeni u našim klubovima. Mislim da je to jedan od važnih razloga manjka lepršavosti i spektakularnosti u utakmicama domaćeg natjecanja...
U kontekstu gore rečenog mislim da možemo kao primjer izvesti i slučaj Luke Ivanušeca. Igrač koji ima dobre fizičke potencijale, pa je u ime njih forsiran na poziciju krila. Gdje u HNL-u uspijeva to iskoristiti da bi bio dominantan, ali koji u europskim nastupima teže dođe do izražaja.
Stalno guranje na bok počelo je limitirati vrednovanje tehničke mu vrijednosti, što se vidjelo recimo protiv Legije izvanrednim proigravanjem Franjića za pogodak. Ivanušec sve manje igra u srcu igre (sredini) gdje može raditi razliku kući i vani. Igra na boku nametnula je pomalo krive navike za onog koji bi mogao biti odličan vezni igrač. Hoće li biti kompenzirano u velikom europskom iskoraku kao krilo? Dvojimo, kao i u slučaju odmaka HR nogometa od iskonskog mu identiteta...