Je li ovo moguće, jel' tako ono rekao pokojni Delić? Jer, upravo tako ovo moramo i početi", javio se nakon maksimirskog ludila Nikola Jurčević.
- Valjda neće noćas covid redari toliko revno patrolirati zagrebačkim ulicama - nadovezao se i presretni Dario Šimić.
Jurčević je bio optimističan uoči dvoboja, ali, priznat će sam, baš kao i Dario Šimić, nije vjerovao da je ovo moguće...
- Ne, doista ne, moralo se, naime, poklopiti sve što se mora poklopiti, da svi do jednoga odigraju na limitu i da imaju dva-tri igrača na danu karijere, a da Tottenham ne bude na svome nivou. I čini mi se da se dogodila upravo takva večer, veličanstvena večer. Stalno ističemo povijesne utakmice, ali ovo se čini da je i beyond that. Uz bok 1967. i osvajanju Kupa velesajamskih gradova - reći će Jurčević.
- Znam gdje ćeš me cimati, i baš sam rekao prijateljima da me ovo podsjećalo na Newcastle, ali je, nema mog frenda Ketsbaije - smijao se Šimić, nastavljajući. - Ma gle, na stranu zafrkancija, po meni se otpočetka vidjelo da se sprema nešto veliko, a u produžecima sam bio siguran da je to - to.
Pokušali smo se vratiti na temelj: kako postići ovakav rezultat?
- Mourinho nije podcijenio Dinamo, predosjećao je opasnost, ali po nastupu igrača, vidjela se prevelika doza pasivnosti, ponašali su se na pragmatičan rezultatski način i to ih je na kraju kaznilo, jer utakmica je otišla na način koji je zamislio stožer Dinama: zvuči banalno, ali strahovito je bilo bitno držati dugo pozitivni rezultat, a to je 0-0, neutralizirati napadačke varijante "spursa", čekajući "lucky punch", a u najvećoj utakmici karijere je Orša dočekao gol iz svoje zone. I to je dalo naboj, krila, polet, a Tottenham postaje zbunjen, jer nije očekivao takav rasplet. Momčad ulazi u pozitivni trans, sve ide, svi lete, a kod 2-0 je teško resetirati se. Izraz lica Mourinha... on je kazao sve. Imali igrača bez felera, na čelu s Livakovićem, pogotovo u finišu, uz Oršića, pa Theophilea, ma sve, a i stožer je planirao i vodio utakmicu do savršenstva - doslovce će u dahu Jurčević.
- Igrao sam velike utakmice i uoči ovakvih dvoboja znaš da moraš biti besprijekoran na svim pozicijama, obrana mora biti granitna, a golman mora obraniti tri-četiri zicera. Istina, i protivnik mora biti ispod svoje razine, što je i bio, ali ovo je prije svega Dinamova pobjeda, ne toliko Tottenhamov poraz - nadovezuje se Šimić, ne dajući kraj:
- Usudio bih se reći da je ovo naša ponajveća utakmica koju sam gledao. Nisam uživo gledao '67., ali od tada do danas, ovome teško možeš naći pandan. Ovako kako je odigrao Oršić, blizu je jedino Cvita protiv Grasshoppersa u Zürichu. A prema pričanjima i sjećanjima, onda su ovakve partije još eventualno igrali Zambata i Lamza.
Jurčević je čestitao Krznaru, ali i Zoranu Mamiću.
- I njegov je trenerski obol u ovoj priči velik. za ovakve pothvate moraš učiniti sve, a Dinamo je to učinio. Taktički briljantno, a iako je Tottenham u prvoj utakmici bio bitno bolji, Dinamo je uzvratio onako kako se pišu najbolje priče: izdržali su, zabili gol, i ušli u euforiju, koju Mourinho nije mogao izmijeniti a Dinamovi igrači s klupe, iako bitno manja klasa, samo su uvukli taj moment, dok "spursi" jednostavno nisu uspjeli podići ekipu - recenzira Jurčević, uz zaključak:
- Sjećam se kad bi neki igrač bljesnuo, tipa Sammir protiv Villarreala, možda je bilo još nekih, ali s ničim se u modernoj povijesti Dinama ne može se usporediti ovakva partija Mislava Oršića. Ovo je utakmica koju je odigrao u maniri Mbappéa. Dapače, prolaz kod trećeg gola je na razini Ronalda i Messija...
Komentari (0)
Komentiraj