Znate već taj podatak da Dinamo nikad nije pobijedio u Engleskoj, da su dva remija 0:0 najveći dosezi Modrih na gostovanjima kod Engleza. Onaj legendarni u Leedsu 1967. za trofej KVG-a i onaj na Old Traffordu, koji lijepo izgleda među uspomenama i statistikama, ali na kraju nije donio Modrima konačan efekt, maksimirska momčad nije uspjela proći skupinu Lige prvaka.

No, ta utakmica na Starom Traffordu doista se pamti kao neočekivan rezultat, istaknuo ju je i u intervju za SN u jučerašnjem broju bivši Dinamov trener Osvaldo Ardiles kao primjer da se i protiv najboljih može igrati, United je tada bio europski prvak.

Solidan početak

Nije Alex Ferguson na Dinamo poslao najbolju momčad, ali svejedno, bod u Manchesteru odzvonio je europskom nogometnom scenom. Tri slike s tog dvoboja...

1) Dinamo koji drži loptu i ne napada previše, već čeka priliku za ubod

2) pritisak Uniteda kad je shvatio da je vrag odnio šalu i šansa Teddyja Sherighama, kad je lopta od Ladićeve noge nekom čudnom putanjom, umjesto u mreži, završila izvan igrališta

3) navijanje Dinamovih navijača kojima su se divili i Englezi.

Dvije godine ranije, Dinamo je ostavio odličan dojam i u Newcastleu, tada, nažalost, s nesretnim krajem. Igor Cvitanović zabio je za 1:1, Dinamo je igrao jako dobro, u najmanju ruku bio ravnopravan. No, Beresford je zabio svoj drugi gol na utakmici, nikad prije i nikad poslije za pobjedu (2:1). Uzalud su Modri protestirali da je Asprilla prije gola napravio prekršaj nad Ladićem u skoku, iako su bili blizu (barem) remiju, Dinamovi nogometaši ostali su “kratki”.

Boško Balaban (Dinamo) i Michael Dawson (Tottenham)

IAN KINGTON Afp

Svi “izleti” u Englesku nakon ta dva u Newcastleu i Manchesteru bili su daleko od uspješnih. Pamti se, doduše, gostovanje na Emiratesu kod Arsenala 2006. godine. Dinamo nije imao nikakve šanse nakon 0:3 u Zagrebu, ali je Eduardo zabio za 0:1 i ušao u povijesne knjige, bio je to prvi postignuti gol na novom stadionu u nekoj europskoj utakmici. Nada je tinjala, ali se do kraja ipak ugasila, Arsenal je slavio 2:1, dakle, niti remi nije dostižan.

Kao ni protiv Fulhama, nekoliko godina ranije (2003.), slična je bila špranca. U Maksimiru 0:3, Dinamo je došao na uzvrat barem po pobjedu na QPR-ov Loftus Road (Fulhamov Craven Cottage bio je pod rekonstrukcijom). Olić je zabio za 0:1, vratila se nada u čudo, ipak, opet je završilo 2:1.

Na White Hart Laneu 2008. Tottenham je bio prejak, bilo je “laganih” 4:0, Dinamo je brzo položio oružje, kao što nije puno mogao niti u drugom posjetu Emiratesu. Nakon pobjede (2:1) nad Arsenalom u Zagrebu te 2015. godine Topnici su u uzvratu bili uvjerljivi (3:0). Zadnji put u Engleskoj, na Etihadu protiv Cityja, Dinamo se odlično držao, do pred kraj je bilo samo 1:0, ali onda je Guardiolina momčad zabila još gol.

Potop u 20 minuta

No, unatoč tome što Dinamo drži u uspomenama malo lijepih slika iz Engleske, vjerojatno je najmanje lijepa ona sa zadnjeg susreta s Mourinhom. Ne iz Engleske, već iz Madrida. Na kraju je tih 6:2 u Ligi prvaka 2011. izgledalo i dobro (bolje sigurno nego 1:7 s Lyonom), Ivan Tomečak i Fatos Beqiraj mogu se čitav život hvaliti da su zabili na Bernabeuu, međutim, kako je krenulo... Nitko nije Modre tako “razbio” kao Mourinhov Real u prvih 20 minuta.

A nije Madriđanima to bila važna utakmica, Mourinho je čak odmarao i Ronalda i još neke igrače, ali je već nakon 20 minuta bilo 4:0! Tada su domaćini ipak prikočili, kažemo, konačnih 6:2 bilo je - pristojno. No, i kao dokaz da za Mourinha nema nevažne utakmice, zna motivirati igrače na svakog protivnika.